Otkad je pisane povijesti, nemali broj ljudi volio je dobru tučnjavu i cijenio one koji su u njoj pobjeđivali. Je li to zbog naših gena, nekog zakopanog iskustva iz prapovijesnih vremena u kojima je fizička sila bila jamac preživljavanja, ili zatomljene fascinacije nasiljem koja podmuklo izbije kad se pusti krv, ne znamo. Možda sve nabrojano, a možda i više od toga. Jedino je sigurno da su borilačke vještine uvijek bile popularne.
Prema enciklopediji Britannici, Sumerani su borbe golim šakama zabilježili još u trećem mileniju prije nove ere, a Minojci su u narednom tisućljeću u borbama na Kreti već koristili rukavice. Homer u Ilijadi piše kako su Grci smrt Ahilova prijatelja Patrokla obilježili igrama u sklopu kojih su održane borbe šakama, dok je na antičkim olimpijskim igrama od samih početka postajalo nadmetanje u hrvanju, a potom i šakanje, zapravo vrlo sirova, 1.0 verzija boksa.
Tisućama godina nakon što su drevni prvaci pali u zaborav, James Figg je 1719. zabilježen kao prvi šampion Engleske u borbi golim šakama. Već u sljedećem stoljeću markiz od Queensberryja prvi je sistematizirao pravila borbe – poznata kao „Queensberry rules“, danas se smatraju prvim boksačkim pravilima. Konačno, krajem 19. stoljeća John L. Sullivan, „Snagator iz Bostona“ postao je prvi boksački prvak svijeta u teškoj kategoriji. Ako nategnemo priču – najbolji fajter svojeg vremena.
Tijekom većine 20. stoljeća upravo su boksački šampioni teške kategorije u široj javnosti često prepoznati kao alfa mužjaci, kao ljudi koji su na svojem vrhuncu mogli prebiti bilo koju drugu osobu na svijetu. Ustaljen zbog globalne popularnosti boksa, taj nesumnjivo pogrešan narativ je do svojeg klimaksa doveo Mike Tyson. Zahvaljujući dotad neviđenom spoju snage, brzine i čiste brutalnosti, ali i vještoj promociji, Iron Mike je 80-ih godina proglašen kao „Baddest man on the planet“ ili najstrašniji čovjek na svijetu.
Osnivanjem organizacija u sklopu kojeg su se održavale mečevi u slobodnoj borbi, u kojima se borci ne koriste samo šakama već dijapazonom borilačkih vještina (otud i kovanica MMA – mixed martial arts ili mješovite borilačke vještine), neslužbena titula najstrašnijeg čovjeka na svijetu trajno je napustila boks i utaborila se u organizacijama slobodne borbe. Uglavnom u UFC-u (Ultimate Fighting Championship), s malim prekidom početkom 21. stoljeća koji su obilježile zlatne godine japanskog Pridea i najboljeg teškaška u povijesti slobodne borbe – Fedora Emilijanenka. Nakon što je Pride propao, a Fedor počeo nizati poraze u drugim organizacijama, nositelj UFC-ova pojasa prvaka u teškoj kategoriji gotovo univerzalno se smatra najstrašnijim čovjekom na svijetu.
Danas je taj čovjek Stipe Miočić.
Otkako je prije godinu i pol dana kratkom desnicom u prvoj rundi nokautirao Fabrizia Werduma pred 40.000 tisuća navijača u Curitibi, 35-godišnji vatrogasac iz Clevelanda čvrsto drži naslov prvaka. Pojas je prvi put obranio protiv Alistaira Overeema u rujnu 2016., a drugi put u svibnju 2017. protiv Juniora Dos Santosa. Brazilac je ujedno i posljednji borac koji je Amerikanca hrvatskog podrijetla svladao u oktogonu, jednoglasnom sudačkom odlukom nakon velike makljaže u Phoenixu. Od tog poraza, koji se dogodio prije malo više od tri godine, Stipe je nanizao pet pobjeda – svih pet nokautom ili tehničkim nokautom, od čega su zadnje četiri bile u prvoj rundi. Od pet suparnika koje je svladao, tri su bivši teškaški pravci UFC-a (Andrei Arlovski, Werdum, Dos Santos), jedan prvak danas ugašenih Strikeforcea i Dreama (Overeem) i borac koji je u samom vrhu slobodne borbe u teškoj kategoriji još od zlatnih dana Pridea (Mark Hunt). Ako Miočić i treći put u nizu obrani naslov, bit će prvi u povijesti UFC-ove teške kategorije kojem je to uspjelo.
Rekli bismo – rezime dostojan šampiona i kovanice najstrašnijeg čovjeka na svijetu. Ne ako pitate njegovog sljedećeg izazivača, Francisa Ngannoua s kojim se Miočić za naslov bori 20. siječnja u Bostonu.
- Stipe je bio samo privremeni prvak, ali sada dolazi pravi šampion. Ja ću promijeniti kategoriju koja je gotovo zaboravljena – kaže Ngannou tijekom konferencije za novinare. Za čovjeka koji do prije pet godina nije znao što je to MMA to su prilično velike riječi. Kamerunac tvrdi da to nije nedostatak respekta prema Miočiću, nego velika vjera u vlastite mogućnosti. A s obzirom na Scile i Haribde koje je u životu prošao kako bi dobio priliku da se bori za naslov svjetskog prvaka, Ngannou itekako ima razloga da vjeruje u sebe.
Rođen 5. rujna 1986. u siromašnoj kamerunskoj obitelji koju je otac napustio nakon razvoda s majkom, Ngannou nije bio dijete kojem su predviđali svijetlu budućnost. No, u kontrastu s oskudnim prilikama i teškom okruženju Francis je sanjao velike stvari. Kako je otkrio Chadu Dundasu u velikoj priči za Bleacher Report, odmalena se divio Mikeu Tysonu zbog kojeg je želio postati profesionalni boksač. Iako mu nitko nije osporavao sjajne fizičke predispozicije, u rodnom selu nisu ga ozbiljno shvaćali. „Smiri se čovječe, imaš prevelike snove“, govorili su mu. I teško da im se to može zamjeriti, budući da Ngannou nije imao gdje trenirati boks, a uz to je i s 12 godina bio prisiljen napustiti školu i zaposliti se u rudniku pijeska.
Nije odustao. Oduprijevši se pozivima da se pridruži lokalnim bandama, Ngannou je s 22 godine otišao u najveći kamerunski grad Douala. Počeo je trenirati boks, a za život je zarađivao prenoseći teške vreće u tvornici tekstila. Ali to je bio tek prvi korak na njegovom putu da postane profesionalni borac. S 26 godina otisnuo se u nepoznato i otišao za Pariz. Bez novaca, bez granatiranog smještaja i bez opreme za treniranje.
Kako piše Dundas, prvog dana u Parizu saznao je tri stvari – gdje može jesti, gdje spavati i gdje su dvorane u kojima može trenirati boks. Zahvaljujući rijetko viđenoj fizionomiji (visok je 193 cm, s rasponom ruku od 210 cm,a tijelo mu krase hulkovski mišići) Ngannou je vrlo brzo našao trenera koji mu je pozajmio nešto novaca i preusmjerio ga od boksa prema slobodnoj borbi. No, i dalje je često bio prisiljen spavati u prenoćištima za beskućnike. Njegova sreća konačno se promijenila kad ga je kolovozu 2013. pod svoje okrilje uzeo trener Fernand Lopez Owonyebe iz MMA Factory kluba. Nakon samo nekoliko sati, Lopez je znao da pred sobom ima izuzetno talentiranog borca.
- Kad vidite ljude kako treniraju, to možete prepoznati. Niste mađioničar, ali možete vidjeti da netko ima taj X faktor. Ngannou je imao sve što je potrebno za MMA - rekao je Lopez za Bleacher Report.
Već u studenom iste godine Ngannou je pobijedio u svojem prvom MMA meču, a do svibnja 2015. u njegovom karijernom skoru stajalo je pet pobjeda i jedan poraz. Prava prilika stigla je mu je kao poklon za 29. rođendan kada ga je Lopez nazvao s vijestima da je upravo dobio svoj prvi ugovor s UFC-om. U prosincu 2015. Ngannou je nokautirao Luisa Henriquea, sljedeće godine nanizao još tri pobjede (sve prekidom) pa početkom 2017. tehničkim nokautom svladao Andreja Arlovskog. Nakon propalog meča protiv Dos Santosa, 2. prosinca sučelio se s Overeem i velikog Nizozemca oborio lijevim aperkatom koji bi probio i oklop na tenku. Dovoljno za nokaut godine i šansu protiv Miočića.
Nakon što je borba finalizirana, kladionice su izbacile omjere za pobjede prema kojima je Kamerunac blagi favorit, čime se po tko zna koji put stvorio privid da Stipe u veliki meč ulazi kao autsajder. Što nužno ne odgovara stvarnom odnosu snaga i dijelom je više posljedica „hypea“ oko Ngannoua i samozatajnosti aktualnog šampiona. Toga je svjestan i Stipe, ali ne mari. Ili barem to ne pokazuje.
- Nije me briga ako su fanovi zaboravili moje prijašnje pobjede. Uskoro ćemo saznati tko je bolji od nas dvojice.
Iako su obojica izuzetno atletični borci s fanatičnim pristupom treningu, između izazivača i prvaka postoje očite razlike. Za početak, Ngannou je veći, sa 7 cm dužim rasponom ruku i oko 7/8 kilograma više. Stipe je kompletniji borac, dok Francis udara jače od bilo koga u povijesti. Ako obojicu pitate da li su uočili „rupe“ kod suparnika, odgovorit će potvrdno. Isijavaju samopouzdanjem, iako Kamerunac to glasnije ističe. Miočić je znatno iskusniji borac s 13 UFC mečeva iza sebe, od kojih su dva otišla u petu rundu. Ngannou se u sklopu UFC-a borio samo šest puta, a preko druge runde nije išao. Što ne vidi kao slabost nego kao prednost.
- Znam što Stipe može napraviti. Ali nitko ne zna za što sam ja sposoban, ljudi tek otkrivaju moje mogućnosti. Još nisam dobio priliku pokazati sve što znam.
S druge strane, ni Miočić ne djeluje pretjerano zabrinut zbog već opjevane snage suparnika.
- Zaista me nije briga. Da, on ima jak udarac, ali imam i ja – lakonski odgovara na pitanje novinara.
I dok kao borci imaju svojih sličnosti, Miočića i Ngannoua najviše razdvajaju putevi kojima su došli do vrha. Tisuće milja udaljeni, doslovno i metaforički.
Stipe djeluje kao mirni tip iz idealizirane slike američkog predgrađa, savršeni susjed s kojim ćete rado popiti pivu i pogledati utakmicu. Obiteljski čovjek koji je predan svojem poslu vatrogasca. Borac koji ne troši previše riječi i koji će na svaki „trash talk“ odgovoriti s kratkom „vidjet ćemo u oktogonu tko je bolji“ rečenicom. Bivši sveučilišni hrvač koji nije preskakao stepenice na putu prema vrhu i koji je kontra očekivanjima iskoristio svoju šansu za naslov. Sve u svemu, dobar i pristojan lik. Za organizaciju koja kronično treba superzvijezdu koja se neće skidati s naslovnica – dosadan.
Kad njegov put prema vrhu usporedite s filmskom „rags to riches“ pričom Ngannoua, jasno je koga UFC želi vidjeti kao šampiona. Naime, prošla godina za UFC nije bila dobra. Njihova uvjerljivo najveća zvijezda, Connor McGregor, oktogon je zamijenio ringom gdje je u meču protiv Mayweathera uzeo lovu kakvu najveće MMA zvijezde godišnje zajedno ne zarade. Izuzev kratkotrajnog povratka GSP-a, brojke prodanih prijenosa na kojima počiva velik dio zarade UFC-a znatno su pale u odnosu na 2016. Predsjednik i zaštitno lice organizacije Dana White ozbiljno razmišlja da se okuša kao boksači promotor, a navodno i novi gazde, tvrtka William Morris Endeavor, razmišljaju kako da se riješe organizacije koju su prije godinu dana nabavili za 4,2 milijarde dolara.
U takvom kontekstu UFC kronično treba novu veliku super zvijezdu, nekoga tko će prodavati milijune prijenosa i koji će stalno biti prisutan u medijima. McGregor u light izdanju, bez pretenzija da postane veći od organizacije. A Francis Ngannou, bivši siromah iz Kameruna, bivši pariški beskućnik, čovjek s najjačim izmjerenim udarcem u povijesti koji ulijeva strah suparnicima kao njegov idol Iron Mike, stigao je kao nebom poslan. Kao i Anthony Joshua u boksu, Ngannou nudi nadu u novo zlatno doba.
A što o svemu tome misli Miočić, prvak koji je dobar dio prošle godine proveo samo da bi se izborio za pravedni tretman i veću plaču od svojih izazivača? Najbolji odgovor na to dao je Daniel Cormier, koji u Bostonu brani titulu prvaka u poluteškoj kategoriji.
- Sa Stipom sam proveo jedan dan u Clevelandu i on je fantastičan tip, praktički franšiza u tom gradu. Znate, Francis priča da je on najopasniji čovjek na planeti ali to za sebe istinski vjeruje i Stipe. Malo smo pričali i rekao mi je: „I da King Konga stave ispred mene, pobijedit ću ga“.
Ngannou želi ostvariti svoj san. UFC i fanovi željni Tysonove MMA inkarnacije žele da ostvari svoj san. Ako ga spriječi, Miočić legitimno može tvrditi da je jedan od najvećih MMA teškaša svih vremena. I dalje „najstrašniji čovjek na svijetu“.