Koliko god to na prvu čudno zvučalo, malo je individualnih hrvatskih sportaša koji su u olimpijskim sportovima uspjeli postati svjetski prvaci. Led je još 2003. godine probio Ivica Kostelić zlatom u slalomu, da bi četiri godine kasnije svjetski prvak postao taekwondaš Filip Grgić. Onda smo punih deset godina čekali zlato koje nam je podario Tin Srbić u gimnastici...
Junak naše današnje priče ipak je Filip Grgić (28). Imao je samo 18 godina kada je te 2007. godine u Pekingu šokirao svjetsku konkurenciju i otišao do kraja. Filip je tada i u svojoj domovini bio potpuno anoniman sportaš, a kamoli u svjetskim okvirima.
Uglavnom, posljednji nastup imao je još na Igrama u Riju 2016. Olimpijsku medalju nije dosanjao, ali je odlučio uzeti natjecateljsku stanku, koja se na koncu pretvorila u konačni oproštaj. Naime, nakon pune 24 godine bavljenja taekwondoom, najuspješniji hrvatski taekwondaš svih vremena i jedan od najuspješnijih hrvatskih individualnih sportaša odlučio se za kraj, premda je sa 28 godina sigurno imao još nešto za reći na velikoj sceni...
Krenuo s četiri godine
Što je presudilo u vašoj odluci da završite s aktivnom karijerom?
- Taekwondoom sam se počeo baviti s četiri godine i prošao sve kategorije, od vrtića, škole, kadeta, juniora i seniora. I sve to vrijeme taekwondo je doslovno bio moj život, posvetio sam mu se doista u punom smislu te riječi. Osobito to vrijedi za posljednjih 12 godina, koliko traje moja seniorska karijera, u kojoj sam bio profesionalac i tijekom koje sam ostvario vrhunske rezultate o kojima sam sanjao kao još kao vrtićko dijete. Nakon Olimpijskih igara u Riju prvi put u karijeri uzeo sam dulju stanku, tražio način da ponovo napunim baterije, ali došlo je vrijeme da završim natjecateljsku karijeru i krenem u nove izazove. Mislim da svaki sportaš zna kada dođe taj trenutak, samo je pitanje koliko kome treba vremena da si to prizna.
Osvajač ste velikih svjetskih i europskih odličja, kao i domaćih priznanja za sportske uspjehe. Koja dostignuća ćete posebno pamtiti?
- Jako sam ponosan što ću zauvijek ostati zapamćen kao sportaš s cijelim nizom rezultata, koje sam postigao kao prvi u hrvatskoj povijesti. Moj najveći sportski rezultat svakako je zlato sa Svjetskog prvenstva 2007. u Kini. Prvi sam hrvatskom taekwondou donio tu medalju i danas je to dostignuće koje su postigla još samo dva Hrvata u svim muškim individualnim olimpijskim sportovima. Dakle, Ivica Kostelić, Tin Srbić i ja. Dalje, prvi sam hrvatski taekwondaš koji se plasirao na olimpijske igre. Tri puta osvajao sam europsko seniorsko srebro. Također bih izdvojio priznanje za najboljeg sportaša Hrvatske 2007. u izboru HOO-a. Jako sam ponosan i na Nagradu Dražen Petrović.
Još jedno svjetsko taekwondo zlato za Hrvatsku u muškoj konkurenciji čekamo već deset godina i tko zna kada ćemo ga ponovo dočekati. Kako sada gledate na taj svibanj 2007. kada ste u Pekingu senzacionalno stali na najvišu stepenicu i stavili svjetsko zlato oko vrata?
- To je sigurno jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu, neupitno najsretniji u karijeri i taj trenutak pamtit ću dok sam živ. Znate, to je bio dan kada sam postao najbolji na svijetu. Svaki sportaš sanja da bude najbolji na svijetu u svom sportu i ja sam to uspio. Jedinstven je to osjećaj...
Nekako bi se očekivalo da nakon zlata sa 18 godina dođe još poneko jer ste tek trebali ozbiljno zakoračiti na veliku scenu?
- Budite sigurni da bih satima mogao govoriti o svemu što mi se događalo tijekom karijere, ali slične će priče sigurno imati i mnogi drugi vrhunski sportaši. Neke su stvari mogle biti bolje, neke bih sada sigurno promijenio, ali svjetska konkurencija u taekwondu je fantastično velika i za osvajanje zlata treba se posložiti jako puno detalja, a na sve to morate dodati i uvijek važan faktor sreće. Meni se sa 18 poklopilo, kasnije očito nije...
Trener i klub
Što ste naučili iz dugogodišnjeg iskustva, koji su faktori najvažniji za sportski uspjeh?
- Smatram da je najvažnije da sportaš ima pravog trenera, koji će ga znati voditi, usmjeravati i sportski odgajati. Jako je važna i prava podrška kluba, koji će mu osigurati sve uvjete za ostvarenje sportskog uspjeha i sportske karijere. Uvjeti su u našem sportu iznimno bitni. Recimo, pripreme s pravim sparing partnerima i pripreme s nekim tko nije na vašoj razini ili vam ne odgovara iz nekih drugih razloga, to je nebo i zemlja. A kod sportaša držim da su upornost i želja za uspjehom ključ svega, kao i sposobnost da izdržiš sve krize i teške trenutke koji se svako malo pojavljuju. Talent se podrazumijeva, zahvaljujući njemu možeš se nametnuti kao dijete, ali talent je doslovno samo preduvjet za uspjeh.
Kako sada gledate na svoj karijeru... jeste li zadovoljni onim što ste postigli?
- Jako sam sretan sa svime što sam postigao. Mene je sport odgojio kao čovjeka i tu sam stekao najbolje prijatelje, doživio najbolje trenutke u životu. Čak i da nije bilo pobjeda i medalja, bio bih jako sretan čovjek u svijetu taekwondoa. Moram napomenuti da sam i jako ponosan što sam dio jedne po svemu zlatne generacije (sestre Zaninović, Marina Sumić, Martina Zubčić, Sandra Šarić), koja je svojim europskim, svjetskim i olimpijskim medaljama dala jako puno za hrvatski taekwondo. Mislim da je taekwondo u hrvatskim okvirima danas daleko “teži i važniji” sport nego što je bio na mojim počecima. A to je konačni dokaz da smo svi mi koji smo u tome sudjelovali napravili nešto vrijedno i lijepo, nešto što ljudi cijene.
Zahvala svima
Sigurno postoje i ljudi koji su bili bitni kroz vašu karijeru?
- Prije svega moram se zahvaliti roditeljima i obitelji na podršci. Veliko hvala svima u Hrvatskom taekwondo savezu i klubu Metalac, HOO-u i Gradu Zagrebu, koji su me uvijek pratili i bili podrška u mojoj natjecateljskoj karijeri. Zahvaljujem se direktoru reprezentacije Petru Josipoviću i svim trenerima, posebno treneru reprezentacije Toniju Tomasu, od kojeg sam najviše naučio, i hvala svim kolegama iz reprezentacije, kao i sparing partnerima.
I što dalje? Ostajete u sportu ili idete nekim drugim putem?
- Definitivno ostajem u sportu, u taekwondou, to je moj život i naravno da ga nastavljam živjeti punim plućima, samo na neki drugi način. Završio sam studij kondicijske pripreme na Kineziološkom fakultetu i upravo pišem diplomski rad na petoj godini specijalističkog diplomskog studija smjer taekwondo. Planiram u idućih mjesec dana diplomirati. To je prvo što moram napraviti.
Planirate li se uključiti u rad Saveza?
- Taekwondo savez me sada koristi kao ambasadora, na način da pratim sportaše na natjecanjima i dajem im podršku, poneki savjet. Ali moja su očekivanja daleko veća jer smatram da sam ih svojim rezultatima zaslužio. Siguran sam da će Taekwondo savez vrednovati svoje sportaše na pravi način. Ne mislim samo na sebe, već jednog dana kada završe svoje natjecateljske karijere na sestre Zaninović, Martinu Zubčić, Marinu Sumić i druge, zbog kojih je taekwondo postao jedan od
najtrofejnijih sportova Hrvatske.
Budete li u prilici, što ćete prije izabrati, biti sportski funkcionar ili trener?
- Taekwondo je ono što volim i u čemu sam najbolji. Kroz cijelu karijeru skupljao sam znanje i iskustvo, koje sada mogu prenijeti na nove generacije. Ali uzalud je sve znanje i iskustvo ako nemate strast prema onome što radite. A ja imam bezgraničnu strast prema taekwondou. I apsolutno se vidim kao trener.
Ima sve za trenera
Negdje u klubu?
- Naravno da i takvo što dolazi u obzir, ali već sam prije nekog vremena odlučio da bih volio s nečim krenuti otpočetka, s nečim što sam stvorio i oblikovao točno po svojoj viziji. Stoga želim pokrenuti taekwondo akademiju za djecu. Vjerujem da bi takva akademija bila ono gdje u budućnosti mogu dati sebe najviše. Već imam i ime - Akademija Grgić.
Oni koji su imali priliku upoznati Filipa Grgića nimalo ne dvoje. Vrhunski sportaš, dečko koji je uvijek bio čvrsto na nogama, koji je puno ulagao u sebe i u školovanje predodređen je da bude i sjajan trener. Na veliku radost hrvatskog taekwonda...