Za manje od dva tjedna slijedi let do New Yorka. Za manje od tri tjedna nova, ukupno 52. borba. Novi ispit, novi “fajt” najboljeg hrvatskog borca, ali istinski i jedne od najvećih legendi u svijetu mješovitih borilačkih vještina. Mirko Cro Cop Filipović (44), 16. veljače u Uncasvilleu, ili malo preciznije Montvilleu, gradiću u saveznoj državi Connecticut, kreće u sučeljavanju Roy “Big Country” Nelsonu (42). Starom znancu još iz UFC oktogona u kojem je jednom Nelson bio bolji. Ima tomu nešto više od 7 godina. Borba koja datira iz listopada 2011. u Las Vegasu.
Pakleni kamp
- Sve se zna. U nedjelju, 10. veljače letim u New York. Šest dana kasnije je borba s Nelsonom. Prije borbe jasno, još u New Yorku će Bellator upriličiti press konferenciju, a dotad... Dotad je ostalo još skoro pa dva tjedna kampa u Zagrebu, a ostat će malo jasno i za New York, aklimatizaciju - u startu će Mirko Filipović.
Mirko Filipović
- Zasad je sve OK što se mene tiče. Načelno i samog mojeg kampa tu u Zagrebu. Jedino što se prije nešto više od dva tjedna ozlijedio Darko Stošić. Riječ je o rupturi mišića od 5 centimetara. Makar, vidite što je zanimljivo, u svibnju prošle godine kada sam se pripremao baš za borbu s Nelsonom u Londonu, meni je puknuo prednji križni ligament. U rujnu pak ista ozljeda, ali Anti Deliji. To je bilo u jeku mojih priprema za borbu s Roqueom Martinezom. Sad na ovim pripremama Stošić. Na svakim pripremama netko “ispadne”.
Dobro, onda se toplo nadamo da smo sada taj dio “ispucali”...
- Treninzi su odlični, jaki, moram priznati da je kamp vrlo snažan. Osobno sam u jako dobroj formi.
Inače, Mirkova borba s Nelsonom održat će se u dvorani koja je za dobar dio hrvatske sportske javnosti dosta poznata, iako se vjerojatno mnogi više ne sjećaju imena. Mohegan Sun Arena. Dvorana koja može primiti 10.000 obožavatelja borilačkih vještina, a svoje je malo mjesto u hrvatskoj sportskoj povijesti zavrijedila prije nepunu 21 godinu. U rujnu 1998. upravo je ondje Željko Mavrović boksao s Lennoxom Lewisom za naslov svjetskog prvaka. Mirku Filipoviću je ovo pak, prvi dolazak, borba na američkom tlu nakon lipnja 2014. i još jedne vrlo zanimljive daljnje poveznice s boksom.
- To je bio kickboxing meč, Glory 17 u Los Angelesu. Tada sam pobijedio Jarrella Millera. Njega sam pobijedio i godinu dana ranije, ovdje u Zagrebu u četvrtfinalu K-1 World Grand Prix, te su mu to jedina dva poraza u karijeri. Pogledajte ga međutim gdje je on danas? Čovjek ide na Joshuu.
Nešto slabije upućenima, Amerikanac Jarrell Miller (30) slovi za jednog od najboljih teškaša na planetu danas. Trenutačno je po časopisu The Ring i temeljem Boxreca, peti teškaš svijeta. U 24 borbe ima 23 pobjede (20 KO) i jedna remi. I da, upravo se Miller u boksačkim krugovima u posljednje vrijeme spominje kao vjerojatni suparnik Anthonyja Joshue za svjetsku krunu.
No, posvetimo se mi više Mirku. Znano je da se voli boriti u Japanu, ondje je to uostalom najčešće i činio, ali nije mu nimalo mrska ni borba u SAD-u.
- U odnosu na Japan ovo je definitivno lakše. Samo je 6 sati vremenske razlike, bliže je, manje problema za vremensku prilagodbu. To je jako bitno. Suprotno tomu je veliko opterećenje, kada čovjek zamijeni noć za dan. Sad će biti puno lakše.
Na američkom tlu
Kada se pogleda vaša MMA statistika borbi na američkom tlu, moramo zamijetiti da vam tu jedino brojke ne idu u prilog. Od 5 borbi, samo jedna pobjeda (2007. protiv Eddiea Sancheza). Zatim su slijedila četiri uzastopna poraza, posljednji baš od Roya Nelsona 2011...
- Ma, nema to veze. Nego, ajde nemojte “coprati”. Prođi me s tim, ha-ha.
Prošlo svršeno vrijeme. Strpano u aorist. Nego, na koji način se pripremate za borbu s točno utvrđenim suparnikom? Odnosno, tražite li i sparing partnera koji je najviše nalik suparniku?
- Ne, to je vrlo teško pronaći. Ove sam sada pripreme odrađivao sa Stošićem dok se nije ozlijedio, a od tada se mijenjaju Saša Milinković i Igor Mihaljević.
Bavite li se taktičkom analizom?
- Ne previše. U ovoj fazi mi je najbitnije da sam kondicijski spreman, da se ne umorim u meču više od suparnika.
Stoji li još uvijek ona vaša izjava od prije otprilike godinu dana, kada ste izjavili da se osjećate najbolje, najjače u karijeri?
- Da budem iskren. Oscilacije su sada puno veće nego su bile prije recimo 10 godina. Ima dana kada dođem na trening, sve me unaprijed boli. Ramena, tetiva u ramenu, noga... jednostavno, takav dan. Drugi dan kao da ničega prethodno nije bilo.
Dobro, ali to je dosta logično kada pogledate svoju dob. Pretpostavljamo da vam se takvo što nije događalo kada ste imali 25 ili 32 godine.
- Naravno da nije, i znam ja da je to prirodno i logično. Osjetim ja da imam degenerativnih promjena na tijelu, i na tetivama itd. Što se kondicije i same snage tiče, tu sam definitivno bolji nego prije. Vjerojatno jesam s godinama nešto izgubio na eksplozivnosti, brzini, ali sam dobio na fizičkoj snazi, iskustvu. Sve ima svoje. Eto, prije koji dan borba Fjodora Emelianenka. Čovjek je pao, a nakon udarca koji nije ni sjena onog što je nekad primao. Što želim reći... Ključno je biti fizički spreman. To je najvažnije. Fizička i psihička, ali ona psihička sprema za borbu proizlazi iz fizičke spreme. Kada znaš da si odradio dobar kamp, kad si dobar, jak, kad si se istestirao na treninzima s više sparing-partnera, onda jasno da imaš veće samopouzdanje u borbi.
Spomenuli ste se malo Fjodora, žalite iskreno što nije pobijedio, ovo mu je možda bio kraj karijere, no... Kako Mirko Filipović zamišlja svoj oproštajni meč? Mora li on nužno biti pobjednički?
- Ne znam, a i teško je to reći. Realno, sad sam blizu ili na samom kraju svog puta. Ne znam ni sam koliko će još borbi biti. Hoće li to biti ova ili još jedna iza, ne znam. Ovisi kako ću se osjećati fizički. Mislim... ja se dobro osjećam, u perfektnoj sam kondiciji, mogu i špagu napraviti dan-danas i da ne duljim, ali tijelo mi je “izraubano”. To je čista biologija, pa i svi ljudi, tako i oni koji se nisu uopće bavili sportom, kada uđete u neke godine, prođete 45 ljeta... osjećate malo taj protok vremena. Osjećam ja one spartanske treninge kojima se još uvijek podvrgavam. Zato što ja to volim, bolje se osjećam, spariram s muškarcima od 30-ak godina, ali realno... sve se teže čovjek prisiljava na to.
Boks ipak nije za mene
Kada već govorimo o godinama, koliko vam onda danas treba za oporavak od jakog treninga ili meča u odnosu na neka ranije vremena?
- Tu nisam nikada imao problema. Jako se brzo oporavljam. Nemojte uopće dvojiti, ja treniram zato što to volim. Primarno i isključivo zbog toga! Obožavam. Ne mogu zamisliti dan bez treninga. Moje je tijelo ovisno o kretanju, vježbanju. Treniram zato što volim, ne zato što moram. Dalje, volim taj adrenalin borbe, ne i iščekivanja borbe jer je to veliki stres. No, volim sve one dane priprema, pa putovanje. Za mene je to prekrasan način života, a onda ako sam dobar, ako sam kompetitivan, što doista jesam, pa zašto ne bih onda otišao s vremena na vrijeme i odradio koju borbu.
Uz sve, sada ste i na najboljem nizu u karijeri, čak 9 uzastopnih pobjeda...
- Ako Bog da, bit će i 10!
Na što ćete morati pripaziti borbi s Nelsonom da biste došli do jubilarnog 10. trijumfa?
- Na sve. Pomalo je i nepredvidljiv. Može puno primiti, ide naprijed, baca udarce kojima pokušava rušiti. li “baci” udarac, pa se pokrije ili “baci” udarac kao fintu, pa se baci u noge. Vrlo je jak, odličan parteraš, crni pojas u jiu-jitsu. Vrlo je snažan. Treba oko njega puno raditi, “plesati”, nadboksati ga. To je plan. Na taj način skupljati bodove ako ne dođe prilika i prekidom to riješiti.
Kada se prisjetimo početka razgovora, pa spomena Jarrella Millera, vjerojatnog izazivača Anthonyja Joshue za boksačku svjetsku krunu, koji je jedina dva poraza u karijeri uopće, dobio od vas (u kickboxingu), u borbama u kojima ste ga baš boksački svladali, ima li žala što možda niste otišli u vode “plemenite vještine” ili boksa?
- Ne žalim ja, niti sam ikada žalio za ičime. Ovo je bila moja ljubav, moja strast. Boks ipak nije za mene, da se ograničim samo na ruke. Volio sam uvijek te nožne tehnike raditi.
Je li vam predstojeća borba na ikoji način značajnija od prijašnjih?
- Svaka je borba najznačajnija. Svaka ona koja vam neposredno slijedi, ta je najznačajnija. Posebno sada kada imam 9-0. Ne bih volio to iskompromitirati, svjestan sam i tog rizika. To je taj čar borbe, izazov, adrenalin koji me još uvijek privlači, drži i koji još uvijek volim. Bit će mi jasno žao kada ću jednom, a dolazi taj trenutak skoro, sve to morati napustiti. Ha, svjestan sam ljudske prolaznosti, prolaznosti vremena.
Zahvala iz Tokija
Je li vas možda mrvicu, malo povrijedilo kada su vam u prosincu iz Tokija, iz Rizina, poručili kako ne računaju na vas na Novu godinu 2019. gdje ste već imali ugovorenu borbu, a sve zato što su odlučili dovesti u Saitama Arenu Floyda Mayweathera, kojem je trebalo pak napuniti kovčege s dosta milijuna dolara? Posebno zato što ste ipak vi na početku tog Rizina bili njima zapravo prva velika zvijezda.
- Lagao bih kada bi rekao da mi je bilo svejedno, ali bila je varijanta ili ću nastupiti u Rizinu na Novu godinu ili sad u ovom terminu u veljači. Nisam mogao oboje. Samo je šest tjedana razlike. Iskreno, mi smo samo načelno dogovorili to za Novu godinu. Ona moja ranija svibanjska ozljeda je poremetila isto tako i Rizinove planove glede teškaškog turnira. Odustali su od njega jer nisu očekivali da ću se ja uspjeti tako brzo oporaviti. Opet, s druge strane, razumijem ja i poslovnu stranu dovođenja Mayweathera. Koliko god on nekome možda bio i antipatičan, arogantan s tim svojim neprestanim isticanjem novca, ali je činjenica i da je veliki medijsko-marketinški mamac za boksačku publiku.