Na nedavno okončanom pojedinačnom seniorskom Prvenstvu Hrvatske u boksu, jedan je mladić potvrdio rijedak uspjeh. Ne prvi put. Ponovio ga je četvrti put. Još malo preciznije, peti je put uzastopno osvojio naslov prvaka države.
U superteškoj kategoriji, onoj iznad 91 kg odnosno u konkurenciji istinski snažnih frajera koji kada vas udare izgleda kao da vam “Bog pakete šalje”. Tu nikako nema šale. Biti peterostruki seniorski uzastopni prvak u ovoj kategoriji velika je stvar, ali još je veća priča što Milun ima više naslova najboljih u Hrvatskoj nego godina bavljenja boksom!? Poglavito ako pridodamo da ima i još jedan naslov prvaka Hrvatske, u konkurenciji do 22 godine.
- Evo, baš su točno 4 godine i mjesec dana. Bio je 1. veljače 2017. kada sam prvi put krenuo u boks. Sjećam se, pamtim taj datum jako dobro - veli Marko Milun, dečko iz Dicma, u Dalmatinskoj zagori relativno blizu Splita.
"Htio sam biti policajac"
Samo koji tjedan nakon što je odradio doslovno prvi trening, okitio se naslovom prvaka Hrvatske.
- Nakon dva mjeseca. U travnju je bilo PH na kojem sam prvi put postao prvak Hrvatske.
Rekordan, raritetan podatak, ali i bjelodani dokaz da se u ovom slučaju radi o urođenom talentu. Marko je prije boksa bio sportu privržen, trenirao je kraće vrijeme i vaterpolo, pa neke druge borilačke sportove...
- Jesam, vaterpolo i kickboks, u Mornaru sve. Boks je zapravo bio slučajan odabir.
Kako slučajan?
- Otišao sam u Zagreb na Policijsku akademiju, išao sam za policajca, da bi se sasvim slučajno pojavio u boksu.
Možemo li samo malo pobliže pojasniti - jeste li se već upisali Policijsku akademiju ili ispisali pa krenuli na boks, od kada seže suradnja s Leonardom Pijetrajem u čijem ste klubu; je li vas on možda negdje zamijetio na kickboxing turniru ili što?
- Ovako je bilo. U ljeto 2016. su bile OI u Riju i meni se svidio boks, gledao sam ga. U rujnu sam, pak, uspio ući na Policijsku akademiju i najbliži mi je klub tamo bio Leonardo i zamolio sam Leonarda mogu li trenirati čisto samo boks, barem da gornji dio tijela usavršim jer u kickboxu postoje, jasno, i udarci nogom. Leonardo mi je rekao “Nema problema, ne trebaš ništa platiti, radi što hoćeš, ali ja ti se ne bavim kickboxom i zato ti ja ne mogu pomoći”. Ja sam se, pak, ponudio ako treba nekome boksački sparirati, a nakon nekoliko sparinga je trener Leonardo valjda vidio da tu ima “nešto”, ponudio mi da probam s boksom i tako je krenulo. Ispisao sam se iz Policijske akademije i krenuo boksačkim putem.
Prvi mečevi u karijeri su mu bili u travnju, na Prvenstvu Hrvatske i odmah - naslov prvaka. Čudno i rijetko. Sada, četiri godine kasnije se bori za nešto još više. Olimpijske igre.
- A, to me nemojte ni pitati. Činjenica da bih mogao na Igre, pazite da bi JA mogao na Igre, to je nešto... To me vraća na ono ljeto 2016. kada sam konobario u očevom kafiću, svi smo gledali onda Olimpijske igre u Riju, a sada sam ja u prilici otići na Igre. Stvarno... san snova. Stvarno sam to ljeto 2016. sanjao da i ja budem tamo, a eto me sada, na pragu. Imam priliku.
Prilika se nudi u Parizu ovog proljeća, predolimpijske kvalifikacije.
- Prije toga imam Prvenstvo Balkana u Zagrebu, sljedeći mjesec što mi je savršena prilika za kvalifikacije u Parizu.
Čvrstina u klinču
Suparnik je također ne samo znan, već Marku i dosta dobro poznat...
- Da, to je Englez Frazer Clarke. S njim sam se već boksao 2018. u polufinalu EU. Tad sam izgubio (jednoglasna sudačka odluka), ali to je meni ukupno u karijeri bio tek 11. meč. Jako “zelen” sam bio. U prvoj rundi mu je sudac u ringu čak i brojao, a onda sam presigurno boksao u 2. i 3. rundi, ulazio u klinčeve što mi nije trebalo. On me tu izmorio jer je imao 118 kilograma, a ja 98. Kad i dan-danas pogledam taj meč osjećam kao da sam ga pobijedio, tako da vjerujem da ću ga u Parizu sada dobiti. Pokazat ću više.
Na kojoj ste sada kilaži?
- Sada sam na 106 kg. Osjećam se jako dobro, iako ne gledam prepozorno na kilažu. Imam nutricionista Luku Marasovića koji sjajno brine o meni, prehrani. Sad se osjećam čvršće, nadmoćnije u klinču.
Te četiri godine i mjesec dana koliko ste u boksu, neovisno lijepim uspjesima, ali osjećate li ipak neki nedostatak dugotrajnije “boksačke škole”? Može li se govoriti da su neki suparnici stoga u prednosti ponekad?
- Vjerujem da to stoji, da je tako. Mnogi imaju više iskustva, natjecanja, mečeva, ali radom i odricanjem pokušavam sve nadomjestiti.
Kako se nosite s nokautima? Naime, u 26 mečeva ste poraženi sa 7 nokauta.
- Ne, to nije točna brojka. Odnosno, nisu ubilježeni mečevi s PH, tako da imam 35 pobjeda, a poraza 6, ne 7. U polufinalu Debrecena 2018. mi je slomljen nos, nije bio nokaut i ne piše se kao nokaut. Inače je manje nokauta, većina su bili nokdauni, ali nije bilo tako teško. Pao jesam zbog dekoncentriranosti, ali i digao se.
