UFC je kroz svoju povijest na rosteru imao veliki broj sjajnih boraca, onih koji su ostavili bitan trag u promociji, ali i u samoj povijesti sporta. Jedan određeni dio njih otići će u povijest kao borci koji su bili prvaci najveće MMA promocije, no jedan određeni dio njih, iz raznih razloga, to nije uspio postati.
S druge strane, tu su i oni neki koji unatoč svojoj veličini, reputaciji ili dobrim rezultatima, nisu dobili niti priliku postati prvacima, odnosno nikad se nisu borili za titulu najveće svjetske MMA promocije. Neki su to zavrijedili, ali im promocija nije osigurala, neki nisu bili na pravom mjestu u pravo vrijeme, dok neki nisu opravdali takva očekivanja, s kakvima su u promociju pristigli.
Mi smo odabrali pet takvih, ipak izostavivši neke koji još uvijek imaju realne šanse. Takav je recimo Tony Ferguson, koji je bio unutar niza od 12 pobjeda, borbu za titulu je više puta ugovarao, ali do nje nije došao. Osvojio je privremenu titulu, kasnije se još jednom za istu borio, ali okolnosti nisu dozvolile da se okuša za onu pravu i legitimnu. Istina, on je sad u nizu od tri poraza i zdrav razum nam govori da neće doći do borbe za naslov, ali ne smijemo ga otpisati dok je god tu u Top 10. Takav je svakako i Leon Edwards te još nekoliko boraca za koje vjerujemo da će do svoje prilike doći. Odabrali smo one koji takve šanse više nemaju, neki jer više nisu aktivni MMA borci, neki jer nisu u promociji, a neki iz itekako realnih razloga.
Ronaldo "Jacare" Souza
Brazilac je u promociju stigao kao bivši prvak Strikeforcea, promocije koju je UFC početkom 2013. godine sebi pripojio. I odmah je pokazao zašto je u osam Strikeforce borbi imao tek jedan poraz, onaj od Lukea Rockholda koji mu je oduzeo titulu. U Octagonu je također startao sjajno, s pet pobjeda, od čega četiri prekidom. Već nakon četvrte mnogi su smatrali da treba dobiti priliku napasti titulu, dok su nakon pete u to apsolutno svi bili uvjereni. Ipak, UFC je povukao neočekivan potez i upario ga s Yoelom Romerom u borbu za koju se vjerovalo da je onaj konačni "eliminator" za titulu.
Da bi stvari bile gore, Jacare je borbu protiv Romera izgubio podijeljenom sudačkom odlukom. Maksimalno kontroverznom, budući da je statistički bio bolji borac, a puno toga govori i MMA Decisions, web izvor na kojem je 12 novinara bodovali u korist Brazilca, a samo dva za Romera. Pomirio se Jacare s tim porazom te krenuo u novi niz, savladao je Vitora Belforta i Tima Boetscha. Bio je tada na 7-1 u UFC-u, uz taj kontroverzni poraz, no napad na titulu opet nije dobio. Uparen je s tada nadolazećim Robertom Whittakerom i tu borbu je izgubio. Vratio je pobjedom nad Derekom Brunsonom, da bi onda doživio još jedan kontroverzni poraz, od Kelvina Gasteluma. Pobijedio je još Chrisa Weidmana, ali više se nije vratio među "contendere". UFC karijeru završio je s nizom od četiri poraza i otići će u povijest kao čovjek koji je najviše zaslužio napad na UFC titulu, ali ga nikad nije dobio.
Gegard Mousasi
Za razliku od Jacarea, čovjeka koji ga je u Octagonu pobijedio, Mousasi je svoju priliku za napad na titulu odbacio sam, odlukom da promijeni poslodavca i prijeđe u Bellator, i to u trenucima kad je imao niz od pet pobjeda te je svuda spominjan kao legitiman kandidat za izazivača.
U UFC je došao kao već velika zvijezda i odmah u prvom nastupu predvodio je priredbu u Švedskoj. U prvih sedam nastupa ipak nije uspio uhvatiti konstantu, no nakon poraza od Uriaha Halla, nokautom u borbi gdje je do tada dominirao, nešto se promijenilo. Pobijedio je Thalesa Leitesa, kojeg je savladao odlukom, a onda naslagao četiri trijumfa nokautom. Thiago Santos, Vitor Belfort, Hall kojem se revanširao te Chris Weidman bili su žrtve. I onda šok, istek ugovora i napuštanje promocije. I to u trenucima gdje bi napad na tron vjerojatno bio njegov.
Mirko "Cro Cop" Filipović
Cro Cop je u UFC stigao 2007. godine, na vrhuncu svoje slave. Osvajanje Pride Grand Prixa donijelo mu je laku uvodnu borbu u UFC-u, u kojoj je savladao Eddieja Sancheza. Bilo je to dobar plan za predstaviti Mirka, a onda ga postaviti u borbu za izazivača, onu koju bi trebao odraditi pred borbu s tadašnjim prvakom Randyjem Coutureom. No, znamo svi jako dobro što se dogodilo kad je stao preko puta Gabriela Gonzage. Na tu borbu povezao je poraz sudačkom odlukom od Cheicka Konga i UFC je po prvi put napustio.
Vratio se manje od dvije godine kasnije te je slavio u tri od četiri borbe, upisavši poraz tek od Juniora Dos Santosa. Ponovno se počeo spominjati kao potencijalni izazivač, no onda novi šok. Niz od tri poraza, Frank Mir, Brendan Schaub i Roy Nelson. Vratio se Mirko 2015. godine još jednom u UFC, da osveti poraz od Gonzage, no onda je, nakon što je uspio u tome, sve završilo s onom nesretnom USADA situacijom, gdje je Mirko odabran kao žrtveno janje. Tako je završila i UFC karijera jednog od najvećih teškaša svih vremena.
Raphael Assuncao
Za ovog Brazilca vrijedi reći kako je u jednom trenutku imao sedam pobjeda u nizu pa poraz od TJ-a Dillashawa te nove četiri pobjede. Napad na titulu? Uz njega se unatoč tih 11-1 nikad nije potpuno ozbiljno spominjao. Kontroverzna pobjeda koju je ostvario u prvoj borbi protiv Dillashawa kao da ga je obilježila u više različitih aspekata i jednostavno nikad nije uspio dobiti niti povjerenje ili želju fanova da upravo on postane izazivač za titulu UFC-ove bantam kategorije. Trenutno je u nizu od četiri poraza. Ako s onakvim nizom nije došao do pozicije izazivača, teško da više išta može napraviti da bi to nekim čudom izborio. Iako je i dalje član UFC rostera.
Ryan Bader
Kao pobjednik Ultimate Fightera 2008. godine, Bader je odmah dobio dobar vjetar u leđa. Nedostatak dobrih poluteškaša svakako mu je također donio prednost, a on je istu jako dobro krenuo koristiti. Uz vrlo dobre predstave slavio je u prvih pet UFC borbi i tako je izborio priliku postati izazivač. Ipak, kod njegove "title eliminator" borbe postojao je jedan problem. S druge strane bio je jedan drugi veliki potencijal, Jon Jones.
Bader je tako svoju prvu priliku postati izazivač morao prepustiti boljem od sebe, kasnije će se pokazati najboljem ikad. Ipak, ostao je još dugo vremena vrhunski poluteškaš, odradivši u Octagonu ukupno 20 borbi, pobijedivši u njih 15, nekoliko puta dolazeći blizu željenom "title shotu". U trenucima kad je napustio UFC i potpisao ugovor s Bellatorom je bio na sedam pobjeda iz posljednjih osam borbi, a i tadašnji prvak Cormier izražavao je želju pružiti mu priliku. Ipak, čini se da to nije bila i UFC-ova ambicija te je Ryan promijenio poslodavca, kasnije postavši dvostruki Bellatorov prvak, u poluteškoj i teškoj kategoriji. Ovaj drugi pojas i dalje nosi te pretpostavljamo da svoju odluku nije požalio, unatoč tome što je ostao bez prilike kući odnijeti UFC-ovo zlato.
