Već tri desetljeća najbolje prijateljice, koje nisu razdvojile ni tisuće kilometara - nakon što je fotografkinja i producentica Petra Nižetić Mastelić otišla u Ameriku, a Marijana Batinić ostala raditi u Hrvatskoj kao TV voditeljica - danas ponovno planiraju zajedničke projekte, a prvi će biti dokumentarac o "Po ure torture", zajedničkoj emisiji koja je bila hit 2000-ih.
Koliko je teško, ali i dragocjeno održati kvalitetno prijateljstvo najbolje znaju 43-godišnja voditeljica Marijana Batinić i 42-godišnja fotografkinja i producentica Petra Nižetić Mastelić, koje su prijateljice više od trideset godina. Njihov prvi "susret" dogodio se još u splitskom rodilištu, gdje je Petrina majka Tamara čuvala trudnoću, a Marijanina majka Verica istodobno je rađala. Zajedno su išle u osnovnu školu, različite rezrede, no Marijana nije gajila prevelike simpatije za kolegicu. Nerazdvojne su postale tek kao učenice srednje Turističke škole, a kao studentice Pravnog fakulteta, na kojem su u isto vrijeme diplomirale, prijateljski su odnos prelile u poslovni.
Tada su, naime, na lokalnoj televiziji počele raditi zabavnu emisiju "Po ure torture", s kojom su poslije prešle na HRT. Emotivno ih nije razdvojio ni Petrin odlazak na poslijediplomski studij u Barcelonu, kao ni sedmogodišnji boravak u Americi gdje se udala za poduzetnika i bivšeg košarkaša Franu Mastelića. Godine razdvojenosti nisu utjecale na njihov odnos. Uvjerili smo se u to i na snimanju Glorijine naslovnice gdje su tijekom trosatnog poziranja funkcionirale poput jednojajčanih blizanki.
"Mi smo ti kao sestre", komentira Marijana dok sugerira Petri koju odjevnu kombinaciju da odabere za snimanje. U jednom trenutku stigao je i Marijanin suprug, fotograf i marketinški stručnjak Matej Pašalić, i srdačno zagrlio "kumicu". Naime, osim prijateljstva veže ih i kumstvo kao kruna dugogodišnjeg odnosa koji, čini se, ništa ne može poljuljati.
Kada pomislite na početke svog prijateljstva, što vam najviše izmami osmijeh na lice?
Marijana: Iako smo bile uzorne učenice i besprijekorne u svakom smislu, svašta se može naći u tom našem CV-u. Razdoblje srednje škole nama je bilo poprilično turbulentno, buran i intenzivan period. Sjećam se svih tuluma, markiranja, paradiranja po školi, volontiranja u informativnom programu lokalne televizije. Sjećam se mladenačkog entuzijazma u našim televizijskim počecima i razdoblja bez autocenzure kad smo mislile da se kroz život, ako vrijediš, ide samo uzlaznom putanjom.
Petra: Toliko smo toga prošle zajedno da bismo mogle knjigu napisati, ali mislim da nas je najviše obilježila zabavna emisija "Po ure torture", koju smo radile zajedno s našim dragim kolegom Teom Peričićem. To što smo prošli zajedno tih 2000-ih godina je, najkraće rečeno, "šaka suza, vrića smija".
Marijana: Bile smo hrabre i spremne na raznorazne rizike. To naše buntovništvo mi i danas izmami osmijeh na lice, zadale smo sijedih svojim roditeljima, pa me to malo i plaši, s obzirom na to da me moje djevojčice karakterno podsjećaju na nas dvije. Ena na mene, Roza na Petru.
Kakve ste kao prijateljice?
Marijana: Trudim se biti odana i prijatelj od povjerenja. Imam cjeloživotne prijatelje, pa sam valjda zbog toga i dobar drug, ali to što sam dobar prijatelj ne čini me jednostavnom osobom. Neki dan mi je baš Petra poklonila čarape s natpisom "I am complicated". Trebam li nešto dodati?
Petra: Mislim da sam lojalna i spremna pomoći u svakom trenutku. Nikad nisam kalkulirala u životu, već me uvijek srce vodilo, tako da, bez imalo zadrške, mogu reći da nemam ni jednog prijatelja ili prijateljicu iz koristoljublja.
Što vas najviše spaja, a što razdvaja?
Petra: Spaja nas naš dalmatinski mentalitet, ali ponajviše sva ona iskustva koja smo prošle zajedno. Iako smo poprilično različite, posebice u pristupu prema poslu, vjerujem da nas upravo to upotpunjuje. Ja sam uvijek bila spremnija na rizik i eksperiment, a Marijana je igrala na sigurno.
Marijana: Nikad jedna na drugu nismo gledale kao na konkurenciju, već smo si bile štit. Spaja nas prošlost, usponi i padovi kroz koje smo prošle jako mlade i neiskusne, suočavanje s ružnim stranama svijeta šoubiznisa. Uvijek smo bile jedna drugoj oslonac i čini mi se kao da smo proživjele nekoliko života. A razdvaja nas život, svakodnevica, žrvanj u koji upadneš i jedva sam sebe uspijevaš uloviti. No, najviše nas razdvajaju kilometri.
Čime ste jedna drugu zadržale u svom životu tolike godine?
Petra: Vanjština me privukla, a nutrina zadržala.
Marijana: Petru doživljavam kao sestru. Ona je meni član obitelji. Ne moramo se čuti jako dugo, ali znam da je tu, odana, i ne da nikome na mene.
A čime se uspijevate izbaciti iz takta?
Marijana: Mirnoćom u trenucima kad gori i to što ne isprati uvijek moj emocionalni naboj. Dođe mi kao hladan tuš. Sve druge prijateljice "voze" sa mnom, bilo u pozitivi ili negativnom raspoloženju, ali Petra ima svoj đir. Mi smo baš jin i jang, dvije suprotstavljene, ali komplementarne strane.
Petra: Dok smo se intenzivno družile i radile zajedno, ponekad sam imala osjećaj da smo u braku, a vjerujem i ljudi oko nas. Tada su me najmanje sitnice izbacivale iz takta. To više nije slučaj. Možda zbog toga što više ne radimo zajedno ili jer smo jednostavno - odrasle.
Jeste li ikada imale neke razmirice?
Petra: Da jesmo li?! Najviše smo se svađale oko toga koja više radi.
Marijana: Bilo je tu uspona i padova. Godinama smo bile vezane i poslovno i privatno, isprepletene u svakom smislu i puno puta smo obje bile užarene glave. Sukob je jednom i eskalirao. Srećom, bez svjedoka.
Kakva su vam inače iskustva u odnosima, prijateljstvima sa ženama?
Marijana: Ja imam nekoliko žena u svom čoporu na koje uvijek mogu računati. Uz obitelj, one su mi najveće bogatstvo. Okružena sam i privatno i u poslu snažnim ženama kojima se divim i na koje sam ponosna. Često me znaju pitati, pogotovo u ožujku kad se aktualizira ova tema, ima li animoziteta među nama kolegicama? I svaki put moram istaknuti koliko je divno što se na većinu mojih kolegica mogu osloniti u svakom trenutku, međusobno se podržavamo, štitimo i uskačemo jedna drugoj. Većina nas je jako dugo na sceni, malo novih lica je došlo na televizije i nekako smo se s godinama zbližile.
Petra: Iako sam pola svog života provela izvan Splita, uvijek sam njegovala "stara" prijateljstva još od osnovne škole. Stoga sam sada, kad sam se vratila iz bijeloga svijeta, zahvalna na divnom krugu žena s kojima se družim, kojima se povjeravam i s kojima se radujem ostarjeti.
Kako biste opisale jedna drugu?
Petra: Kao osobu koju ćete prvo primijetiti kad uđete u prostoriju. Temperamentna, glasna, samouvjerena, zna što hoće. No, oni koji je bolje poznaju, znaju da se tu krije još puno slojeva koji možda nisu očiti na prvu; emotivna, lojalna, ali isto tako na trenutke ranjiva i nježna.
Marijana: Mirna i staložena, žena s brojnim talentima, umjetnica sklona čestim promjenama prebivališta. Kao mlađa bila je rođeni vođa, da ne kažem kolovođa, s godinama se više vidi u sjeni. Drukčija je od svih Splićanki koje poznajem. Petra je posebna i po tome što se ne sjećam da je ikad bila bolesna, nju su mimoišle sve prehlade, gripe, korone, glavobolje, uhobolje... Ni za mamurluk ne zna, pa je u mlađim danima, u vrijeme kad je sebi mogla priuštiti pošteni izlazak, dobila nadimak "žohar". Sve preživljava i podnosi. Osim tračeva. Mrzi ogovaranje. I stres.
Koje su teme vaših razgovora?
Petra: Nekad smo satima analizirale, kritički propitivale tuđa i vlastita stajališta.
Marijana: Danas se zato najviše bavimo dinamikom obiteljskih odnosa.
Kako se zabavljate zajedno?
Petra: Uvijek smo se dobro zabavljale, na poslu, ali i izvan posla. Najdraži su mi bili izlasci kad bi se Marijana uhvatila mikrofona i zapjevala, a to je bilo gotovo uvijek.
Marijana: Petra, moja "menadžerica", osigurala bi mi mikrofon.
Petra: Nije mi jasno kako to da nije postala pjevačica.
Koliko se i u kojem smislu vaše prijateljstvo promijenilo u proteklih trideset godina?
Petra: Nije se promijenilo, samo se transformiralo. Baš kao i nas dvije.
Marijana: Iako možda više nemamo iste interese i ne viđamo se svakodnevno, negdje u dubini srca znamo da uvijek možemo računati jedna na drugu.
Kako ste prihvatile rastanak kada se Petra 2016. preselila zbog ljubavi u San Francisco?
Marijana: To nam nije bio prvi rastanak. Najbolniji je ipak bio njen odlazak na poslijediplomski studij u Barcelonu, a to mi je možda i jedno od najtežih razdoblja u životu. Do tada smo sve projekte radile zajedno i uvijek smo bile tandem. Osjećala sam se u Zagrebu, u koji sam se tek bila doselila, kao Pale sam na svijetu. Sve sam morala ispočetka. Prvi put sama.
Petra: Tada nisam ni shvaćala koliko je Marijani bilo teško, jer sam i sama prolazila kroz turbulentno životno razdoblje, ali danas sam iznimno ponosna na sve što je postigla u televizijskom svijetu. Mislim da je na kraju ispalo dobro za obje jer sam se ja dugo htjela povući iza kamere, a Marijana je prirodno ostala ispred. Amerika je došla kad smo se već "razvele" tako da nam nije bio toliki šok.
Kako ste održavale prijateljstvo na daljinu?
Marijana: Zbog različitih vremenskih zona nismo se često čule, ali sam bila upućena u više manje sve.
Petra: Čule smo se povremeno, a vidjele se prvi put nakon dvije godine, kad je Marijana došla u Los Angeles kako bismo odradile snimanje s Alexom Chung, i to baš za Gloriju. Provele smo četiri prekrasna dana zajedno, samo smo nastavile tamo gdje smo stale. Nakon toga je Marijana bila kuma na našem vjenčanju u Splitu. Bio je plan da nam Marijana i Matej dođu s Enom u posjet u San Francisco, ali zbog Marijanine trudnoće i pandemije to se nije dogodilo.
Koliko često se danas uspijevate družiti, s obzirom na to da je Marijana u Zagrebu, a Petra u Sinju?
Marijana: Čujemo se, ali ne onoliko koliko bih ja htjela. Ali to nije slučaj samo s Petrom: otkad imam dvoje djece, jedva da se s mužem sastanem mimo posla koji zajedno radimo.
Petra: Pa, u posljednje vrijeme smo se čak i uspjele češće družiti. Uspjele smo doći jedna drugoj na rođendan, što se nije godinama dogodilo, a i ovo snimanje za Gloriju nas je ponovno spojilo, pa i evociralo neke stare priče.
Biste li voljele ponovno imati zajednički projekt?
Petra: Apsolutno, mislim da je previše vremena prošlo da nismo radile nešto zajedno. Nedavno smo se našle i s Teom Peričićem, bavimo se mišlju da napravimo dokumentarac o "Po ure torture".
Marijana: Barem da nam djeca vide što smo radile prije ere društvenih mreža i YouTubea.
U kojem smislu vas je majčinstvo povezalo?
Petra: Marijana je postala mama prije mene i već je bila prošla "porođajne muke" pa mi je često znala udijeliti savjet. Najviše pamtim njenu rečenicu - dok sam bila drugi put trudna i preispitivala samu sebe kako ću moći jednako voljeti drugo dijete - da se ljubav koju osjećaš samo podijeli na dva jednaka dijela. I stvarno je tako.
Kako odgajate djecu?
Marijana: Želja mi je da Enu i Rozu odgojim kao dvije snažne, samostalne i jake žene koje se znaju izboriti za sebe, ali i brinuti se za druge. Nastojim razviti im empatiju, usaditi pravi sustav vrijednosti. Važno mi je da vole život, imaju blizak odnos s prirodom i nauče biti sretne.
Petra: Bitno mi je da imamo spiritualnu povezanost, a ne samo roditeljsku. Zato mi je draža riječ učenje nego odgoj. Svoje sinove, Jozu i Milu, učim da budu samouvjereni, ali istovremeno skromni i "na zemlji". Empatični, ali da znaju postaviti svoje granice. Da teže uspjehu, ali nikad na štetu drugih. Da poštuju druge, da cijene prirodu i životinje. Da budu zahvalni. I da kroz život hodaju otvorenog srca.
Koja uvjerenja su vam bitna, jeste li stroge ili liberalne?
Marijana: Moje kćeri kažu da sam najstroži član obitelji. Ali ja bih rekla da samo čvrsto postavljam granice. Preuzela sam neke obrasce od svojih roditelja, za koje smatram da su mi životno pomogli, ali sam i neke njihove postulate odbacila jer mi i danas narušavaju kvalitetu života. Moja djeca znaju da i mama i tata mogu pogriješiti i da se iz grešaka uči, sastavni su dio života. Ja sam uvijek mislila da će me svaka pogreška skupo koštati.
Petra: Ja sam definitivno popustljivija, a Frano konzistentniji, no oboje se trudimo da budemo pravedni i da im pružimo svu ljubav svijeta.
Kako vam se slažu djeca međusobno?
Marijana: Baš su se vidjeli nedavno nakon dugo vremena i bile smo oduševljene kako su kliknuli na prvu.
Petra: Mojim dečkima definitivno nedostaje ženske energije s obzirom na to da su okruženi uglavnom dječacima. Kad su sjeli u auto, prvo što je Jozo rekao: "Ja jako volim Enu". Onda je Milo rekao: "A ja volim Rozu". Razne su kombinacije tu moguće.
Kakav odnos imaju vaši muževi Frano i Matej? Družite li se svi zajedno?
Marijana: Frano nam nije stranac. Od prvog dana je tu kao da je oduvijek.
Petra: Kliknuli su na prvu. Slični su tipovi. Obojica podjednako ne vole medijsku pažnju.
Kojim lekcijama se danas vodite i koje biste možda rekle nekim drugim ženama ili mlađoj sebi?
Petra: Da svjesno biraju životne partnere. Da poslušaju svoj unutarnji osjećaj da nešto nije u redu jer u ranoj fazi odnosa, ako nešto ne štima, poslije, kada dođu djeca i izazovi bračnog života, može biti samo gore.
Marijana: Nemam dečke, ali majke najviše utjecaja imaju na odgoj svojih dječaka. Zato pazimo kako odgajamo svoju djecu. I kćeri i sinove.
Smatrate li se feministicama, koji je vaš stav o feminizmu i poziciji žena u društvu?
Marijana: Naše majke su nas učile da budemo mudre, igramo šah, navodeći vodu na svoj mlin, da suptilno okrenemo stvari u svoju korist kad su muškarci u pitanju, ali podilaženje muškarcima da bi mi bilo lakše u životu ne rezonira sa mnom. Radije idem težim putem. Toliko sam se kroz život, pogotovo u poslu, nagledala igranja po muškim pravilima, da po pitanju borbe za ženska prava nemam više kompromisa. Smatram se feministicom i imam nultu toleranciju prema patrijarhalnim stavovima u bilo kojem smislu. Donedavno sam u gotovo svakom intervjuu odgovarala na pitanje pomaže li suprug oko kućanskih poslova, tko mi čuva djecu dok snimam... Drago mi je da smo postali svjesniji da smo svi odgovorni za (ne)ravnopravnost spolova. I mediji i javne osobe i svaki roditelj.
Petra: Feminizam je prijeko potreban, kao i svaka borba protiv nepravde i nejednakosti. Zahvaljujući medijima i društvenim mrežama sve je više žena danas toga svjesno. Nedavno sam pročitala da je u upravnim i nadzornim odborima hrvatskih tvrtki samo 15-ak posto žena, što nas stavlja na samo začelje EU. To je poražavajuće. Radujem se danu kad će Hrvatska postati Island po pitanju ravnopravnosti spolova.
Koji su vam najveći strahovi?
Marijana: Strahovi su me u životu često blokirali i dovodili pred zid. Otkad sam mama, imam nove strahove, ali ih nastojim ne projicirati na djecu.
Petra: Trudim se ne živjeti u strahu i na taj način odgajam i svoju djecu.
Kako gledate na starenje, a kako na imperativ vječne mladosti?
Petra: Pozitivno gledam na starenje, kao i na sve promjene u životu. Propaganda o vječnoj mladosti je opasna i nevjerojatno štetna. Kad bismo umjesto u vanjski izgled toliko energije, vremena i truda, pa na kraju i novčanih sredstava, ulagali u emocionalno čišćenje i mentalnu higijenu, svijet bi bio bolje i sretnije mjesto. Samim time bi i fokus bio na puno važnijim stvarima.
Marijana: U ljudskoj prirodi je težiti boljem i ljepšem. Nema ništa loše u tome da si najbolja verzija sebe, ali jako je opasno, a može biti i pogubno, izgubiti sebe u iskrivljenim slikama stvarnosti.
Odlazite li na kakve tretmane?
Petra: Mislim da uz zdravu prehranu, redovitu tjelovježbu i boravak u prirodi čovjeku ne treba puno. Kad su tretmani u pitanju, jedino sam redovita kod svoje frizerke Danijele Mastelić, ponekad si priuštim masažu ili neki tretman lica u salonu ReTreat, a nedavno sam sebe i supruga počastila Float terapijom u Splitu za ostvarivanje dubokog opuštanja i za otklanjanje bolova u tijelu. Toplo je preporučujem svakome.
Marijana: Da nisam na malim ekranima, vjerojatno bih se malo i zapustila, ali odlazim redovito na tretmane jer su mi sastavni dio posla i na njih gledam kao na rutinu i poslovnu obvezu. Zbog teške šminke, njega lica mi je imperativ i redovito odlazim u salon Biologique Recherche. Upravo sam kod dr. Glumičića krenula na tretman uređajem Icoone, kako bih do ljeta eliminirala celulit i učvrstila kožu tijela. Veliki sam gurman i nerijetko pretjeram s hranom pa imam velike oscilacije u kilogramima, što se ne vidi jer se znam dobro zakamuflirati. Tada se obratim dr. Vlahi Šapri koji me s fitometaboličkim režimom prehrane brzinski dovede do idealne težine. Kampanjski treniram i pazim na zdravlje, volim biti fit i njegovana, jer se automatski bolje i zdravije osjećam.
Što vam je trenutno u životnom fokusu?
Marijana: Djeca su mi alfa i omega. Možda i previše. Rijetko si priuštim "svoje" vrijeme, što je pogrešno. Pametni ljudi kažu da za djecu ne treba umirati, nego živjeti. Naravno da smo muž i ja sebi to morali staviti u zadatak i planer, jer uz djecu čovjek lako sebe zaboravi.
Petra: Obitelj, useljenje u novu kuću i rad na sebi.
A na poslovnom planu, što vas raduje?
Petra: Radujem se što sam napokon svoj dugogodišnji hobi, fotografiju, uspjela pretvoriti u posao. Otvorila sam studio u Sinju i sve pripremam kako bih na jesen krenula fotografirati sve one koji vide vrijednost u profesionalnoj obiteljskoj fotografiji i fine art portretima za nasljedstvo.
Marijana: Nova sezona "Života na vagi" je pred nama, imam jako puno poslovnih planova i projekata. Ove godine i RTL slavi 20 godina u Hrvatskoj i trenutačno nam je u fokusu proslava jubileja.