Finale je rasplet, svršetak nekog događaja; u glazbi je finale završni stavak ili završetak posljednjeg stavka instrumentalnih skladbi (poput koncerta, sonate, simfonije i sl.), dok je u operi to završni broj ili završni prizor pojedinog čina; u sportu je to pak završna odlučujuća utakmica ekipa ili dvoboj pojedinaca u izlučnom natjecanju (ući u finale, ispasti u osmini finala itd.).
U Hrvatskoj se pritom, naravno, gotovo uvijek misli na to tercijarno, sportsko značenje. Prije osamostaljenja hrvatske države postojao je u Zagrebu stanoviti interes, gotovo sportski, za finale opere “Nikola Šubić Zrinski”, od fraze “Stijeg hrvatski visoko se vije”, ali je taj element identifikacije pomalo pao u zaborav otkako nikoga ne iritira.
Sportski finalni susreti i dalje izazivaju uzbuđenje slično kockarskome, s pojačanim lučenjem adrenalina dok je susret neizvjestan, te pojačanim lučenjem serotonina u slučaju pobjede onih za koje se “navija”. Nisu rijetki ni ispadi razornog bijesa, nešto češći u one publike čija strana gubi.
“Finale” je u standardnome hrvatskome imenica muškoga roda (a ne srednjega, kako se ponekad čuje). To je posuđenica iz talijanskoga, u kojemu je ostala iz latinskoga, gdje pridjev “finalis, finale” znači: završni, krajnji. Kao i “definitivan”, srodnog značenja, ima u korijenu imenicu “finis” (međa, svršetak, svrha), nejasna podrijetla. Gluhak smatra mogućim podrijetlom indoevropski pojam “*bhei-ni-s” ili “*bhi-ni-s”, iz korijena “*bhei-” (udariti), odakle i glagol “biti”. Iz latinske riječi “finis” derivirani su razni pojmovi, od kojih su se u nas ukorijenili još “fin”, “rafiniranje”, “infinitezimal” itd.