Nepunih mi je 40 godina, gotovo pola od toga prošla sam u traženju iskrenog prijateljstva. Skoro deset godina živjela sam u inozemstvu i okusila samoću i tugu u tuđoj zemlji bez ikoga svoga i bez prijatelja, jer smo zbog muževa posla morali često mijenjati mjesto boravka. Glavni i jedini cilj bio mi je naći prijateljicu kojoj ću moći otvoriti srce, da bude uz mene, sa mnom u najtežim trenucima. Pokušavajući je naći, nailazila bih na velika razočaranja, osobito dok sam vani živjela. Moj suprug je imao takav posao da je bio stalno u doticaju sa ženama, od kojih su mu neke otvoreno davale komplimente i time izazivale u meni ljubomoru i nezadovoljstvo. Pokušala sam potražili prijateljstvo u muškim osobama, ali sam isto tako naišla na velika razočaranja: ispočetka su bili povjerljivi, a onda sam nakraju shvatila da je svaki od mene želio sve drugo, samo ne ono što sam ja tražila. Razočarana, dugo sam vremena provela u samoći. Onda je jedne nedjelje zazvonio telefon. Glas mi je bio stran, a istodobno poznat. Bila je to moja prijateljica iz djetinjstva: svaka njezina riječ bila je melem na moju ranu. Otada se čujemo i dopisujemo skoro svaki dan. Ona pozna cijeli moj život, sve moje tajne kao i ja njezine. Ništa od nje ne tajim, s njome mogu pričati o svemu, a kad mi je teško, podigne mi moral. Sudbina je htjela da se ponovno sretnemo poslije 23 godine. To mi je prijateljstvo poslao sam Bog. Dijelite li svoje mišljenje sa mnom? A + K
Goethe je rekao: “Svijet je tako pust ako u njemu zamislimo samo bregove, rijeke i gradove, ali znati da se negdje netko slaže i da s njime možemo i šuteći dalje živjeti, tek to nam zemaljsku kuglu pretvara u nastanjen vrt…” Možda. Dijelim li vaše mišljenje? Dijelim, ali bez pretjerivanja svakodnevnim pisanjem. Moramo sačuvati za sebe barem malu tajnu, nešto sitno što je samo naše. Svakodnevno pisanje postaje manom i navikom, gubi se njegova dubina, ozbiljnost, i pretvara se u ćaskanje. Sve naše nedaće dolaze odatle što često moramo biti sami, pa kad se napokon potpuno oslobodimo te samoće nismo više mi, jer smo nekome drugome istresli sve svoje nedoumice i strepnje i nismo za sebe ostavili ništa, pa smo opet sami. Prijateljica vam je sigurno dragocjena, ali nemojte na njoj visjeti, izgubit ćete sebe. Možda bi se trebali malo više okrenuti svom mužu, nije on nipošto nevažan. Njegov posao je takav kakav jest i poštujte ga, neka su u njega uklopljene i žene. Za mene bi bio kompliment da netko daje komplimente mom mužu, to je mnogo duhovitije nego ljubomora i nezadovoljstvo. Nužno morate ostati sami, jer ne prihvaćate njegov način života i rada koji su, možda, vaš kruh. Ako tako gledate na stvari, vrlo prisna prijateljica koja se pojavila poslije 23 godine, morala je zauzeti prvo mjesto, upravo ono koje pripada njemu. Ne očekujte njegovo zadovoljstvo ako mu sine da sve plitke i duboke tajne izlaze iz kuće, uključujući i njega. Igrajte pametnu i diskretnu igru da svi budu zadovoljni. Ponovila bih neke Goetheove riječi s početka odgovora: “… ali znati da se negdje netko slaže i da s njime možemo i šuteći dalje živjeti, tek to nam zemaljsku kuglu pretvara u nastanjen vrt…” Nije zgorega malo o tome razmisliti.