Politički savez između Hadezea i Seljačke stranke, tvrde upućeni, samo što nije utanačen,
Ivo Sanader i Josip Friščić uskoro će se potpisati pod zajednički politički program koji, između ostalog, predviđa šest milijardi godišnje za reformu sela.
Želja je predsjednika Haesesa da se nekoliko stotina tisuća ljudi iz gradova vrati živjeti tamo. Ne znam kako je Joža Friščić točno zamislio tu stvar, ali pretpostavljam da većini nas neće biti ozbiljniji problem prodati stan u Zagrebu, dati otkaz, ispisati djecu iz škole, utovariti trosjed, sag, televizor i filadendron na kamionsku prikolicu, pozdraviti se sa susjedima i razlokanom cestom između oranica i voćnjaka vratiti na glibavu djedovinu.
Eh, to će biti život! U vapnom obijeljenoj prizemnici naherena krova naložit ćemo otuđeni emajlirani šporet, otpuhnuti prašinu sa slike Svete obitelji, sjesti na crvotočnu stolicu, natočiti čašicu šljivovice pa onda dobro razmisliti o vlastitim perspektivama. Hoćemo li posijati ječam, ili se raž više isplati, ili je budućnost u zobi, ili kukuruzu, ili je možda još najpromućurnije da se odmah objesimo o dunju iza štaglja?
Molitve
Ako je nekoliko stotina tisuća povratnika na selo najbolje čega se predsjednik Seljačke stranke mogao sjetiti, strah me je i upitati za njegove manje uspjele političke zamisli. Ali, on će za koji dan biti vlast, u njega je i sukno i škare i nevjerojatni će program možda uistinu pokušati ostvariti. Šezdeset je godina stanovništvo sela bježalo u gradove, a sada bi im zapovjedili povlačenje na rezervni položaj.
Nesumnjivo će biti mnogo zainteresiranih za ovaj demografski rikverc. Ta tko bi mogao odoljeti uzbuđenju života bez tekuće vode i kanalizacije i kenjanja u drvenom zahodu u dnu dvorišta kraj gnojnice? Na selu je i velika nužda pustolovina. Razrogačenih očiju osluškuješ krckanje trule jelove daske pod guzicom, u silnoj stravi od užasne smrti od utapanja u žitkom dreku.
Što mislite zašto se seoske žene stalno mole Bogu? One su u svakom trenutku spremne za takav tragični slučaj, da s gaćama oko gležnjeva banu u Kraljevstvo nebesko.
Ne znam zašto, ali nekako strepim da HSS, unatoč njihovim genijalnim marketinškim trikovima, možda ipak neće uspjeti prodati mnogo seoskih aranžmana. Ljudi će se teško odlučivati na napuštanje gradova, sviđa im se centralno grijanje, veseli ih vožnja liftom, vole lutati robnim kućama, navikli su odlaziti u kino. I što napraviti s takvim kukavicama i kolebljivcima koji se ne bi žrtvovali i sami sebi pomuzli doručak, potukli se s pijetlom oko dva jaja ili nacijepali dva hvata bukovine za zimu? Odustati od programa ili ljude silom deportirati u Sikirevce, Čačvinu, Klenovac, Smokovik, Konjevrate, Dicmo i Mlinište, vratiti sve čiji su roditelji u posljednjih šezdeset godina lakoumno poželjeli hodati asfaltom. Redom kako su dolazili, prvo one s najmanje gradskog staža, trpati u željezničke konvoje i voziti natrag u zavičaj.
Uh! Sad mi je žao što sam ovo rekao, jer sam se i sam tek prije koju godinu doselio u grad. Tek što sam prestravljeno pobjegao od okopavanja loza i razbacivanja gnoja po krumpirištu, Haeses bi me ponovno uvukao u gumene čizme i rasparani pulover i popeo na neki poljoprivredni stroj domaće proizvodnje. Našao sam sebi lijep, čist posao u zatvorenom, stol s kompjuterom pod klimatizacijskim uređajem i aparat za kavu u dnu hodnika, postao sam gospodin čovjek, a Joža Friščić bi da opet budem seljak, da okisnem skupljajući sijeno, dobijem upalu pluća i umrem na putu do bolnice. Ili da mi kukuruzni mlin slučajno otkine ruku i onda obolim od sepse, također sa smrtnim ishodom. Ili da me konj ritne kopitom u glavu i ja padnem kao pokošen...
Vidite kako se Friščić lukavo obračunava sa svojim političkim neistomišljenicima.
Selo je opasno, a osim toga i hladno i neudobno. Nema automata s čokoladicama na kraju njive kad odeš na pauzu. Nema dostave pizze. Ni dućana koji su otvoreni cijelu noć. Tako je jezivo dosadno, da gledao i televizijski prijenos koncelebriranog misnog slavlja iz Marije Bistrice. Onda još dođe zima i snijeg zamete sve putove, a seljaci neoprezno popiju sve zalihe vina i rakije. Nemaju više ni kapi u kući, a još je mjesec i po do proljeća, pa u očaju naposljetku popiju i gorivo iz traktora i sjede na trijemovima mračno zureći u mrzovoljne krave, svadljive kokoši, lijene svinje, glupe ovce i vlastite žene, koje su čudesno nadarene svim nabrojanim osobinama.
Ovo je Proložac
Jedina je prednost sela, kad bolje promislim, što je parkiranje besplatno i uvijek nađeš mjesto.
Premda opet, Sanader je s Friščićem dogovorio šest milijardi godišnje za reformu sela, a to je golem novac s kojim bi se štošta dalo promijeniti. Dvadeset četiri milijarde u četiri godine njihova mandata moglo bi naša sela učiniti vrlo lijepim mjestima za život. Pođem li ja, na primjer, za koju godinu obići babu, odnijeti joj kutiju napolitanki i dvadeset deka kave, a zdipiti pršut, lako bi mi se moglo dogoditi da ne znam gdje sam došao.
"Oprostite, Donji Proložac, sigurno sam promašio neko skretanje?"
"Pa ovo je Proložac, krvi ti Isusove", reče mi seljak, gaseći načas lasersku kosilicu kojom je kosio djetelinu.
A ja se zaprepašteno osvrćem, više i ne prepoznajem mjesto u kojemu sam odrastao. Moj ujak Mijo u hladovini pod smokvom s joystickom u ruci freza vinograd. Stric kupio softver za hranjenje koza. Svaka mu krava ima brzu bežičnu internetsku vezu, a kokoši downlodiraju i do dvanaest jaja dnevno.
Friščiću, svaka vam čast, prošapćem ja zadivljeno.
Imate li sitniju djecu, svakako ste se i sami suočili s tim problemom u ovo doba godine. Odvedete malenu u vrtić ujutro, ona obuje papučice i razdragano utrči u gomilu vršnjakinja što se igraju frizeraja. Nekoliko sati kasnije, međutim, dijete vam se vrati malaksalo i bezvoljno, slinava nosića, zajapureno, s temperaturom od trideset osam sa četiri.
"Viroza", kaže odgajateljica bespomoćno sliježući ramenima. "Sve ih je pokosila."
U ponedjeljak je samo jedan crvenokosi dječak sitno kašljucao, a u čevrtak su gotovo potpuno opustjeli tobogani i ljuljačke. Onaj jedan što je ostao zdrav, kao sumanut, sam se sa sobom igra "Išla majka s kolodvora".
To bude, recimo, krajem listopada ili početkom studenoga. Vrtić pretrpi strašne gubitke u ljudstvu, ali u nekoliko dana ipak zaliječi prvu jesenju virozu. No, već za dva tjedna ponovno netko donese neki drugi zloćudni bakcil i s njim velikodušno počasti čitavu prostoriju. Upalu očiju, recimo, posije po vrtiću i u malo vremena svi imaju natečene i crvene oči.
Ne bih htio griješiti dušu, ali meni se čini da je to napravio isti onaj crvenokosi koji je prije mjesec dana sitno kašljao. Nisam mu otkrio da sam ga prozreo, ali otad ga pažljivo gledam. Ja mislim da on to namjerno radi. Ne znam tko ga plaća da nam donosi viruse i bakterije u vrtić, ali izvan je svake sumnje da za nekoga obavlja nečasnu zadaću smanjivanja borbene spremnosti naših najmlađih naraštaja.
Radi se o specijalnom ratu, naučio sam ja još u JNA kako se to radi. Neprijatelj nikad ne spava.
Kada primijetite tako nešto, ne smijete okrenuti glavu. Patriotska vam je dužnost da nešto učinite. Tako sam ja dugo razmišljao kako zaustaviti epidemije viroza u vrtiću i naposljetku se domislio genijalne stvari.
"Dobro bi bilo da oni s temperaturom iznad trideset sedam", predložio sam odgajateljici, "nose Davidovu zvijezdu na rukavu, a druga se djeca ne smiju igrati s njima."
Ona me zbog nečega zamolila da više ne dolazim u vrtić.
Ante Tomić
Želja je predsjednika Haesesa da se nekoliko stotina tisuća ljudi iz gradova vrati živjeti tamo. Ne znam kako je Joža Friščić točno zamislio tu stvar, ali pretpostavljam da većini nas neće biti ozbiljniji problem prodati stan u Zagrebu, dati otkaz, ispisati djecu iz škole, utovariti trosjed, sag, televizor i filadendron na kamionsku prikolicu, pozdraviti se sa susjedima i razlokanom cestom između oranica i voćnjaka vratiti na glibavu djedovinu.
Eh, to će biti život! U vapnom obijeljenoj prizemnici naherena krova naložit ćemo otuđeni emajlirani šporet, otpuhnuti prašinu sa slike Svete obitelji, sjesti na crvotočnu stolicu, natočiti čašicu šljivovice pa onda dobro razmisliti o vlastitim perspektivama. Hoćemo li posijati ječam, ili se raž više isplati, ili je budućnost u zobi, ili kukuruzu, ili je možda još najpromućurnije da se odmah objesimo o dunju iza štaglja?
Molitve
Ako je nekoliko stotina tisuća povratnika na selo najbolje čega se predsjednik Seljačke stranke mogao sjetiti, strah me je i upitati za njegove manje uspjele političke zamisli. Ali, on će za koji dan biti vlast, u njega je i sukno i škare i nevjerojatni će program možda uistinu pokušati ostvariti. Šezdeset je godina stanovništvo sela bježalo u gradove, a sada bi im zapovjedili povlačenje na rezervni položaj.
Nesumnjivo će biti mnogo zainteresiranih za ovaj demografski rikverc. Ta tko bi mogao odoljeti uzbuđenju života bez tekuće vode i kanalizacije i kenjanja u drvenom zahodu u dnu dvorišta kraj gnojnice? Na selu je i velika nužda pustolovina. Razrogačenih očiju osluškuješ krckanje trule jelove daske pod guzicom, u silnoj stravi od užasne smrti od utapanja u žitkom dreku.
Što mislite zašto se seoske žene stalno mole Bogu? One su u svakom trenutku spremne za takav tragični slučaj, da s gaćama oko gležnjeva banu u Kraljevstvo nebesko.
Ne znam zašto, ali nekako strepim da HSS, unatoč njihovim genijalnim marketinškim trikovima, možda ipak neće uspjeti prodati mnogo seoskih aranžmana. Ljudi će se teško odlučivati na napuštanje gradova, sviđa im se centralno grijanje, veseli ih vožnja liftom, vole lutati robnim kućama, navikli su odlaziti u kino. I što napraviti s takvim kukavicama i kolebljivcima koji se ne bi žrtvovali i sami sebi pomuzli doručak, potukli se s pijetlom oko dva jaja ili nacijepali dva hvata bukovine za zimu? Odustati od programa ili ljude silom deportirati u Sikirevce, Čačvinu, Klenovac, Smokovik, Konjevrate, Dicmo i Mlinište, vratiti sve čiji su roditelji u posljednjih šezdeset godina lakoumno poželjeli hodati asfaltom. Redom kako su dolazili, prvo one s najmanje gradskog staža, trpati u željezničke konvoje i voziti natrag u zavičaj.
| Sa šest milijardi godišnje štošta bi se dalo promijeniti |
Vidite kako se Friščić lukavo obračunava sa svojim političkim neistomišljenicima.
Selo je opasno, a osim toga i hladno i neudobno. Nema automata s čokoladicama na kraju njive kad odeš na pauzu. Nema dostave pizze. Ni dućana koji su otvoreni cijelu noć. Tako je jezivo dosadno, da gledao i televizijski prijenos koncelebriranog misnog slavlja iz Marije Bistrice. Onda još dođe zima i snijeg zamete sve putove, a seljaci neoprezno popiju sve zalihe vina i rakije. Nemaju više ni kapi u kući, a još je mjesec i po do proljeća, pa u očaju naposljetku popiju i gorivo iz traktora i sjede na trijemovima mračno zureći u mrzovoljne krave, svadljive kokoši, lijene svinje, glupe ovce i vlastite žene, koje su čudesno nadarene svim nabrojanim osobinama.
Ovo je Proložac
Jedina je prednost sela, kad bolje promislim, što je parkiranje besplatno i uvijek nađeš mjesto.
Premda opet, Sanader je s Friščićem dogovorio šest milijardi godišnje za reformu sela, a to je golem novac s kojim bi se štošta dalo promijeniti. Dvadeset četiri milijarde u četiri godine njihova mandata moglo bi naša sela učiniti vrlo lijepim mjestima za život. Pođem li ja, na primjer, za koju godinu obići babu, odnijeti joj kutiju napolitanki i dvadeset deka kave, a zdipiti pršut, lako bi mi se moglo dogoditi da ne znam gdje sam došao.
"Oprostite, Donji Proložac, sigurno sam promašio neko skretanje?"
"Pa ovo je Proložac, krvi ti Isusove", reče mi seljak, gaseći načas lasersku kosilicu kojom je kosio djetelinu.
A ja se zaprepašteno osvrćem, više i ne prepoznajem mjesto u kojemu sam odrastao. Moj ujak Mijo u hladovini pod smokvom s joystickom u ruci freza vinograd. Stric kupio softver za hranjenje koza. Svaka mu krava ima brzu bežičnu internetsku vezu, a kokoši downlodiraju i do dvanaest jaja dnevno.
Friščiću, svaka vam čast, prošapćem ja zadivljeno.
Imate li sitniju djecu, svakako ste se i sami suočili s tim problemom u ovo doba godine. Odvedete malenu u vrtić ujutro, ona obuje papučice i razdragano utrči u gomilu vršnjakinja što se igraju frizeraja. Nekoliko sati kasnije, međutim, dijete vam se vrati malaksalo i bezvoljno, slinava nosića, zajapureno, s temperaturom od trideset osam sa četiri.
"Viroza", kaže odgajateljica bespomoćno sliježući ramenima. "Sve ih je pokosila."
U ponedjeljak je samo jedan crvenokosi dječak sitno kašljucao, a u čevrtak su gotovo potpuno opustjeli tobogani i ljuljačke. Onaj jedan što je ostao zdrav, kao sumanut, sam se sa sobom igra "Išla majka s kolodvora".
To bude, recimo, krajem listopada ili početkom studenoga. Vrtić pretrpi strašne gubitke u ljudstvu, ali u nekoliko dana ipak zaliječi prvu jesenju virozu. No, već za dva tjedna ponovno netko donese neki drugi zloćudni bakcil i s njim velikodušno počasti čitavu prostoriju. Upalu očiju, recimo, posije po vrtiću i u malo vremena svi imaju natečene i crvene oči.
Ne bih htio griješiti dušu, ali meni se čini da je to napravio isti onaj crvenokosi koji je prije mjesec dana sitno kašljao. Nisam mu otkrio da sam ga prozreo, ali otad ga pažljivo gledam. Ja mislim da on to namjerno radi. Ne znam tko ga plaća da nam donosi viruse i bakterije u vrtić, ali izvan je svake sumnje da za nekoga obavlja nečasnu zadaću smanjivanja borbene spremnosti naših najmlađih naraštaja.
Radi se o specijalnom ratu, naučio sam ja još u JNA kako se to radi. Neprijatelj nikad ne spava.
Kada primijetite tako nešto, ne smijete okrenuti glavu. Patriotska vam je dužnost da nešto učinite. Tako sam ja dugo razmišljao kako zaustaviti epidemije viroza u vrtiću i naposljetku se domislio genijalne stvari.
"Dobro bi bilo da oni s temperaturom iznad trideset sedam", predložio sam odgajateljici, "nose Davidovu zvijezdu na rukavu, a druga se djeca ne smiju igrati s njima."
Ona me zbog nečega zamolila da više ne dolazim u vrtić.
|
Viroza
|
Ante Tomić