Razmatrati ponašanje bilo kakve pojave čitavo desetljeće unaprijed nezahvalan je zadatak kod kojega tješi jedino mala vjerojatnost da će netko za deset godina izvući te prognoze i analizirati pogreške. Društvene i tehnološke trendove najčešće se predviđa za godinu, ili eventualno dvije unaprijed, ako je prognozer hrabar ili više željan pozornosti. Nemali broj poznatih znanstvenika i briljantnih poslovnih ljudi postali su žrtve pola stoljeća starog “zakona” Roya Amare prema kojemu precjenjujemo učinke tehnoloških inovacija u kratkom roku, ali ih podcjenjujemo u dugome roku.
Među onima koji nisu bili te sreće da su im prognoze zaboravljene jesu, primjerice, Bill Gates, koji je 1994. godine vidio “malo komercijalnog potencijala u internetu za narednu dekadu”, kao i nobelovac Paul Krugman, koji je 1998. napisao da utjecaj interneta na gospodarstvo neće biti veći od utjecaja faks-uređaja. Kod prognoziranja ekonomske aktivnosti pak vrijedi suprotno pravilo od Amarina – iznimno je nezahvalno prognozirati kretanja u vrlo kratkom roku. Krajem prošle godine očekivanja u pogledu ovogodišnjeg rasta BDP-a u Hrvatskoj su se kretala u uskom rasponu između 2,5 posto i 3 posto. Danas, oni koji predviđaju, uključujući i mene, koji u “opisu radnog mjesta” imam i monetarnu projekciju, uglavnom očekuju da će pad BDP-a biti 8 do 10 posto.
Gospodarska aktivnost u kratkom roku može znatno oscilirati pod utjecajem uobičajenih obrata poslovnih ciklusa, financijskih kriza ili vanjskih šokova poput pandemije. No, smjer i amplitudu gospodarskih ciklusa iznimno je teško predvidjeti. S druge strane, u dugom se roku takva kratkoročna kolebanja u velikoj mjeri poništavaju i gospodarstva rastu po razmjerno stabilnim prosječnim stopama. Kao da krenete jedrilicom preko Atlantika – mogu vam se dogoditi dani bez vjetra, možda vas ponekad i struje odnesu u krivome smjeru, ali relativno je izvjesno da ćete nakon dva do tri tjedna stići na drugu obalu. Spretniji moreplovci s boljim plovilima stići će već nakon dva tjedna.
Manje spretnima i lošije opremljenima trebat će duže. A u treće desetljeće 21. stoljeća Hrvatska ulazi s reputacijom “slabog moreplovca”. Te su performanse djelomično rezultat i vjetrova koji nisu uvijek bili idealni – rata i kasnog ulaska u EU. Ipak, sporost u dostizanju razvijenijih gospodarstava dominantno se može objasniti našim vlastitim slabostima. Popis slabosti koje bi trebalo otkloniti da se potencijal rasta ubrza iznimno je dug – obuhvaća loše regulirano gospodarstvo i provedbu regulative uz puno diskrecije, oskudnost količinom i kvalitetom “ljudskog kapitala”, nizak inovativni kapacitet, skupu i neučinkovitu državu, pravnu nesigurnost... U narednom desetljeću pojačat će se problem starenja i opadanja broja stanovnika, što također nepovoljno djeluje na potencijalni rast. A prilično su izgledni i određeni odgođeni učinci pandemije novog koronavirusa. Privatni i javni dug u krizi su narasli, neka dugoročno održiva poduzeća vjerojatno će propasti, a zbog javnih bi potpora pak mogla preživjeti neka koja dugoročno neće generirati rast. Zbog svih tih razloga ne iznenađuje previše da je Europska komisija u pred koji dan predstavljenom Izvješću o starenju stanovništva pretpostavila da će potencijalni rast BDP-a za Hrvatsku u narednom desetljeću biti niži od 1 posto.
Dakle, po tim procjenama ukupni proizvodni kapaciteti hrvatskog gospodarstva, koji ujedno određuju i naš životni standard, do 2030. godine mogli bi porasti manje od desetine. Takve prognoze nisu datost, nego iscrtavanje povijesnih trendova koji će se nastaviti ako ne učinimo dovoljno da ih promijenimo. Uz, nažalost, sigurne ljudske žrtve, a onda i gospodarske troškove, moguće je da će pandemija donijeti i neke povoljne vjetrove. Pandemija bi mogla pojačati deglobalizacijske tokove, što samo po sebi nepovoljno djeluje na rast. Međutim, stremljenja europskih političara i gospodarstvenika da ojačaju “stratešku autonomiju” Unije mogla bi potaknuti na “onshoring”, odnosno vraćanje proizvodnje iz prekomorskih zemalja u Europu, što je prilika Hrvatskoj za privlačenje novih ulaganja. Istovremeno je znatno ojačan fiskalni kapacitet Unije, a znatni priljevi europskih sredstava koji se očekuju u narednim godinama mogu se iskoristiti i za postavljanje pretpostavki za snažniji dugoročni rast, a ne samo za oporavak od trenutne krize.
Konačno, što nije vezano uz samu pandemiju, ali je vezano uz jačanje integracijskih tendencija u Uniji, ljetos smo napravili ključan korak na putu prema europodručju i širom su nam otvorena vrata da, uz malo sreće, uvedemo euro već 2023. godine. Ovi novi vjetrovi, ako budemo uspješni u otklanjanju slabosti našega gospodarstva, mogli bi zamjetno ojačati potencijalni rast. Hrvatska je razmjerno malo gospodarstvo i već nekoliko većih ulaganja može promijeniti njegovu sliku. No, ti povoljniji vjetrovi neće posve sigurno zajamčiti uspjeh – za brzinu plovidbe, odnosno povećanja kapaciteta hrvatskog gospodarstva, i dalje će biti ključno naše umijeće.
Kreatorima razvojnih politika budućnost će, nesumnjivo, biti izazovna. Ako im je to ikakva utjeha, izazovi u financijama bi mogli biti još i veći. Pri komentiranju tehnoloških promjena u financijama redovito se sjetim teze pisca znanstvene fantastike Williama Gibsona da je budućnost već ovdje, ali da nije ravnomjerno raspoređena. Naše banke već dva desetljeća omogućavaju različite oblike pristupanja računima na daljinu. No, okosnicu poslovanja i danas čine zgrade, šalteri i ljudi. Sveprisutan internet i mobilni uređaji u međuvremenu su stvorili okolnosti u kojima se budućnost počela ravnomjernije raspoređivati, a taj su val zajahale i brojne fintech kompanije koje pokušavaju bankama preoteti najprofitabilnije dijelove posla. Microsoft nikada nije postao internetska banka, kako su neki predviđali 90-ih, nakon što je izbacio prvi program za upravljanje osobnim financijama. I to se pokazalo kao dobra odluka, njegova poslovna niša puno je unosnija od bankarstva. Posao bankama nisu preuzele ni velike telekom kompanije, što su mnogi također predviđali u devedesetima i početkom stoljeća. Opet, s pravom, jer su puno profitabilnije i manje regulirane od banaka.
Ali banke danas, da bi uopće opstale, moraju ubrzano ići putem Microsofta i suštinski postati informatičke kompanije s puno manje zgrada, šaltera i zaposlenika nego što ih danas imaju. Neka mlađa braća Microsofta imaju puno ambicioznije planove u području financija, a najambiciozniji među njima je Facebook koji sa svojom Librom pokušava postati surogat globalne središnje banke. Kao ni poslovne banke, ni središnje banke ne sjede skrštenih ruku u očekivanju budućnosti, nego ubrzano usvajaju poslovne modele fintech kompanija. I naši građani tako putem banaka i konvencionalnih kanala odnedavno mogu obavljati praktički trenutačna plaćanja s namirom unutar deset sekundi. Fintech bi ujedno mogao postati katalizator narednog koraka u evoluciji novca, digitalne gotovine koju izdaju centralne banke.
U našem slučaju izvjesnije je da će to biti digitalni euro nego kuna, ali izazovi za provedbu monetarne politike, čuvanje financijske stabilnosti, uključujući i razmišljanja o budućnosti financijske intermedijacije, zbog toga će biti i veći. Kretanje standarda života u idućem desetljeću nije lako prognozirati, no izvjesno je da će građanima financijske usluge postajati dostupnije i jeftinije, a da će teret prilagodbe snositi bankari, koji će morati nuditi više i bolje uz niže troškove. U tom svijetu znatno povećanih mogućnosti upravljanja financijskom imovinom, morat ćemo voditi još više računa i o tome da financijska znanja i informacije idu s njima ukorak kako bi građani u punoj mjeri mogli iskoristiti sve njihove dobrobiti.