.jpg)
Hrvatska Kraljica sportova puna je nevjerojatnih priča, a jedna takva svakako je ona 56-godišnjeg Gospićanina Jose Hećimovića. Nekad odlični maratonac, koji je zbog nogometa napravio pauzu od 20 godina, vratio se staroj ljubavi, ali na sasvim poseban način. Naime, Joso već drugu godinu trči i natječe se na - štakama.
- Jednostavno, nisam prihvatio da zbog umjetnog kuka moram prestati trčati. I našao sam rješenje - kaže simpatični Ličanin, koji je nakon operacije desnog kuka u veljači 2015. do danas istrčao više od 20 različitih cestovnih utrka.
- Prvu utrku, laganu, na 3 kilometra, imao sam samo tri mjeseca nakon operacije. Trčao sam sa štakama, skakutao, ali vidio sam da mi to dobro ide.
Hoda bez štaka
I razvio je vlastitu tehniku.
- Doduše, sada me više bole ruke nego noge jer praktički trčim rukama - smije se Joso.
- Iskreno, ne znam kako sam “izgubio” kuk. Ne bih rekao da je to od trčanja ili nogometa. Jednostavno, otišao je. Drugi moji vršnjaci ne trče i ne bave se sportom pa im ode kuk. Ali ja to nisam uzeo kao neku veliku tragediju. Nastavio sam živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Hodam bez štaka, ali trčati ne mogu bez njih. Sada sam se tako i navikao. Preriskantno bi bilo da trčim bez štaka.
I dobro mu ide. Jako dobro. Ove sezone istrčao je tri maratona, Plitvički, koji je izrazito težak zbog neravnog terena i dosta uzbrdica i nizbrdica, zatim Zagreb maraton te prije nekoliko dana i Ljubljanski maraton. Između njih trčao je i ultramaraton od Šibenika do Knina u dužini od 56 kilometara, nedavno i utrku u čast Draženu Petroviću u Šibeniku, Splitski polumaraton i brojne druge.
Nikad posljednji
- Mene ni ranjavanje u ratu nije uništilo, pa neće ni ovaj kuk. Velika mi je želja ove godine istrčati maratonski “Grand Slam”. Istrčati četiri maratona u limitu tih utrka. Plitvice, Zagreb i Ljubljanu sam uspio, još mi ostaje samo maraton u Crikvenici u prosincu.
Ono zanimljivo je da Joso unatoč tome što trči sa štakama ni na jednoj ˝utrci nije bio posljednji.
- Bilo je svakakvih komentara. Jednostavno, čuješ dok trčiš što ljudi govore o tebi. Neki su mi se smijali, neki kažu da sam neubrojiv, neki samo čudno gledaju, ali puno više je onih kojima sam inspiracija, motiv da i oni svoj hendikep ili invaliditet shvate drukčije. Mnogi se šokiraju kad vide koliko ja to dugo izdržim na štakama jer ja sam maratone trčao za 4;30 ili 4;40. Ponavljam, u limitu utrka, a to mi je najvažnije.
Mile Vukelić i Joso Hećimović
Joso je dva puta u karijeru istrčao i norme za veliki Bostonski maraton, a danas samo žali što se nikada nije uspio otisnuti “preko bare” i trčati tako slavnu utrku.
- Žao mi je zbog toga.
Hećimović inače nastupa za AK Šibenik.
- Inače radim u Hrvatskim šumama. Volim svoj posao, ali jednako tako volim i trčanje.
Otkud mu tolika volja?
- Ne znam, kad trčim to mi ne predstavlja nikakav problem, nikakav umor. A kad ne trčim, nedostaje mi. Nezadovoljan sam kad ne mogu trčati.
Što kažu doktori za njegovu ljubav na štakama?
- Smiješno mi je bilo kada sam došao na kontrolu nekoliko mjeseci nakon operacije. A doktor napiše “jučer je otrčao 21 kilometar”. A što će mi reći? To je moje tijelo, a meni trčanje ne smeta. Malo me rame sada zeza, zato ću se malo i pričuvati od nekih utrka da budem spreman za Crikvenicu.
Inače bi vjerojatno nastupao i na Zagrebačkom noćnom ceneru.
- Volim i takve kraće utrke, ne biram. Da ne radim i da doma još nemam dosta obaveza, vjerojatno bih trčao non-stop.
Joso je jedan od rijetkih hrvatskih atletičara koji je pohvalio svoje uvjete za trening.
Lika, raj na zemlji
- Imam idealne uvjete. Imam prekrasnu šumu uz rijeku Liku, izvanredne putiće za trčanje. Za neke to možda nisu uređene staze, ali za mene je to raj na zemlji. Oko 200 km mjesečno otrčim na treninzima. Obaveze ne dopuštaju više.
Samo 20-ak metara od puta kojim svakodnevno trči nalazi se jedan za njega i danas traumatičan spomenik. Na tom mjestu raketirana je skupina hrvatskih branitelja među kojima je bio i on. Teško je ranjen, a ružna sjećanja ne dopuštaju mu da se vrati na to mjesto. On je odlučio trčati nekim ljepšim putovima...