Ronald Gorsic / CROPIX
CROPIX

ŽIVOT DEFINITIVNO NIJE SIV

FOTO: SIMPATIČNA MIA DIMŠIĆ NA KROSU Čula sam za Kros Sportskih novosti, ali nisam znala da je to tako velik događaj

AUTOR:
    • Zlatko Karlo

  • OBJAVLJENO:
  • 22.04.2018. u 13:23

  • Mia Dimšić, simpatična 25-godišnja Osječanka, osvježenje je na hrvatskoj glazbenoj sceni, djevojka s gitarom, novo lice definitivno. Ipak, možda i ne toliko novo, jer, uvjerili smo se, sudionici Krosa Sportskih novosti na Bundeku dobro su upoznati s njezinim repertoarom, pjevali su s njom gotovo sve pjesme, pogotovo hitove poput Bezimeni i Život nije siv. Ne, uz Miju život definitivno nije siv, njezini tekstovi pršte energijom, pa stoga i ne čudi što su je po silasku s pozornice okružili, opkolili sa svih strana tražeći zajedničku fotografiju, autogram potpis na majicu... A ona je sve to odrađivala strpljivo i sa smiješkom za svakoga.

    A onda, nakon tog stampeda, u hladu s čašom vode u ruci, otkrit će:

    - Ja sam zapravo totalno antisportski tip. Nisam nikad bila talentirana za sport, niti sam ikada voljela tjelesni odgoj. Znam da to baš nije lijepo reći, ali je tako. Ali volim se ja kretati, hodati, da ne ispadne da se ne krećem, samo ne volim trčati.

     

    Volim nastupe u prirodi

    Gledate li barem sport na televiziji?

    - Maa, i to samo kada su neki veliki događaji, utakmice naše nogometne reprezentacije. Kada je neka društvena euforija.

    Jedinica ste?

    - Ne, imam stariju sestru, ona je malo manje trapava, čak je nešto pokušavala trenirati rukomet u školi. Sada ide na jogu.

    A vi?

    - Prije sam išla na zumbu, a sada više ne stignem, iako sam svjesna da bih trebala jer puno sjedim, puno se vozim i zbog sve češćih nastupa morala bih malo poraditi na kondiciji, znam to. Barem neke kućne vježbe jer ja ne mogu nikako prihvatiti neku rutinu, tipa dolasci dva-tri puta tjedno. Na nastupima stojim, isplešem se ja u tih sat i pol, no, to nije dovoljno.

    Mia je bila vidno oduševljena nastupom na pozornici na Bundeku, na Krosu SN.

    - Stvarno mi je bilo super. Čula sam za Kros, nisam nikada nastupala, ali nisam niti znala koliko je to veliki događaj, koliko se djece ovdje natječe.

    Nastup na otvorenom Miji nije stran.

    - Zapravo, često nastupam na otvorenom, akustički koncerti često su u prirodi. I uvijek bude lijepo, kao i sada jer su ljudi nekako blizu, puno je kontakata, bude i novih poznanstava, dosta druženja nakon nastupa.

     

    Djeca su moja publika

    Baš kao i na Bundeku, tu je bilo mnogo djece koja su znala vaše stihove. Je li to zapravo vaša publika?

    - Djeca su veliki dio moje publike, točno, iako su moji koncerti obično obiteljska druženja. I vole zapjevati sa mnom na koncertima, to mi je super jer nikad nisam zapravo tražila ciljano svoju publiku. Zapravo mi je velika čast što veći dio moj publika čine djeca i tinejdžeri, oni koji se još formiraju kao osobe. Mislim da ih privlače spotovi koji su veseli i pozitivni, pjesme pune boja... Nadam se i da osjete i iskrenost u mojim pjesmama, koji govore o životnim situacijama.

    Kako nastaju vaše pjesme?

    - Ako imam sreće, dogode se u jedno poslijepodne, kao recimo pjesma Bezimeni, ona je došla samo tako. To je ono najljepše, no, ima i trenutaka kada disciplinirano sjednem za stol i radim na pjesmama.

    Ovdje na Bundeku gotovo da je dulje trajalo potpisivanje autograma i selfieji od samog koncerta. Je li vas umori nakon nastupa to druženje s publikom?

    - Nekako se psihički pripremim za to, prije nego se popnem na pozornicu odmjerim situaciju i već vidim kako će to poslije izgledati. Zapravo mi je super da reagiraju na moje pjesme i mene jer je to poanta ovog posla. OK, zna biti naporno, ali to zato što ima raznih ljudi, od onih nekulturnih i nepristojnih do, srećom, onih drugih. Ima nekih kojima pružiš mali prst, a oni bi odmah cijelu ruku, no, pokušavam biti pristojna sa svima. Pokušavam svima pokloniti jednaku pažnju, a koliko je bilo na kraju fer, ne znam niti sama...

     

    Šest Porina kod kuće

    Šest Porina, pomeli ste konkurenciju, stigavši gotovo iz anonimnosti. Koliko vam to znači?

    - Jako puno jer do prije dvije godine tu nisam znala apsolutno nikoga. Već same nominacije za mene su bile golema stvar jer nikada nisam mogla niti pomisliti da će se u tako malo vremena dogoditi tako puno stvari. Izrazito sam to emotivno primila, da mi se to dogoditi tako rano u karijeri, to stvarno nisam očekivala.

    I, gdje je ta izložba kipića?

    - Doma, u mojoj sobi u Osijeku, mama i tata se brinu za njih, čuvaju ih i brišu prašinu, ja tek naletim s vremena na vrijeme provjeriti ih da li su na mjestu.

    Ljeto će biti...

    - Radno, puno ćemo svirati po obali, ali i po Slavoniji, biti će zanimljivo i naporno. Fakultet sam završila, engleski i njemački na Filozofskom u Osijeku, pa sam posvećena samo glazbi i okružena ljudima koje volim i koji sve to razumiju i dobro se nose sa svime.

     

    Janica kao inspiracija

    Da završimo sa sportom, s kojim smo i počeli. OK, niste sportski tip, rekli ste, ali - poznajete li onda barem neke sportaše?

    - Znam gimnastičara Tina Srbića, upoznali smo se na jednom snimanju na TV-u. Znam i Janicu Kostelić, ona mi je jedna od najvećih inspiracija u životu, zbog svoje osobnosti, morala, etike, i jako sam počašćena što mogu reći da je poznajem. OK, znam i Jelenu Vuković, europsku prvakinju u judu, ali to mi je sestrična, pa ne znam je l’ se računa pod sportska poznanstva obzirom na to da je znam cijeli život. I da, znam i Zlatka Dalića, nogometnog izbornika, sa snimanja za jednu reviju.

    Iz drugih medija