Nije nikakva tajna da su alpski skijaši puni adrenalina, da mnoge od njih stalno vuče želja za nekom novom avanturom, nekom novom akcijom, za isprobavanjem nekog novog ekstremnog sporta. Bilo u ljetnim mjesecima, između dviju sezona, bilo kad završe profesionalnu karijeru.
O pustolovinama Ivice Kostelića znate sve, a svoju je dozu adrenalina pronašla i Nika Fleiss. Uvijek dinamična, puna ideja i željna novih iskustava, bivša hrvatska skijašica vratila se prije nekoliko dana iz Albanije gdje je odradila još jednu rundu heliskiinga. Doduše, da ne bi bilo zabune, Niki je kao suvlasnici tvrtke Heliski Albania ovo prvenstveno posao, ali nađe se vremena i za guštanje.
A što je uopće heliskiing?
- Po mojem iskustvu, to je najviša razina skijanja za nekoga tko voli skijati i tko se dobro osjeća na snijegu. To je skijanje po netaknutom, dubokom snijegu, na kojem nitko prije tebe nije skijao, gdje ostaju tvoji tragovi. Mi to zovemo sloboda. A još kad tome dodaš helikopter koji te odveze na vrh brda, tamo gdje inače nikako ne bi mogao doći, gdje su mogućnosti još veće, gdje možeš puno više birati, to se onda spoji u savršenstvo, u najviši nivo skijanja. Iz svojih pancerica bih rekla da bih radije imala pet dana godišnje skijanja na takvim stazama, u tim bespućima i divljini, nego 50 dana na stazi. Stvarno mi je teško kad me pitaju kako je to, teško mi je to opisati. To je kombinacija sreće, adrenalina, slobode... Doktorat skijanja - oduševljeno odgovara Nika.
Otkrila nam je Samoborka još pokoji detalj o ovoj pustolovnoj vrsti skijanja.
- Heliskiing se izvodi tako da helikopter skupi grupu ljudi, odvede ih do vrha, a vodič odredi trasu na kojoj će se skijati i potom se skijaši spuštaju jedan po jedan. Zašto? Zato što su to sigurnosne stavke, s obzirom na to da se skija po dubokom snijegu, ispod je stijenje, a i mogućnost lavina je veća. Naši vodiči znaju kako izgleda teren, spuste se prvi i nakon toga idu skijaši. Ne idu svi odjednom baš za slučaj da netko ne pokrene lavinu.
Prvo idu vodiči
Taj dio s lavinama ne zvuči bezazleno, ali Nika ističe da nema mjesta panici.
- Naravno da svaki skijaš prije odlaska na brdo mora proći osnove o lavinama, naučiti kako se ponašati. Od nas dobiju ruksak s opremom za skijanje u takvim uvjetima, u njemu su lopata, sonda, biper koji je doveden do najveće moguće razine. Ako si pod lavinom, a blizu mene si, biper mi točno javlja gdje si. Ljudima to zna izgledati grozno, ekstremno, kao da se bacamo u lavinu, ali nije tako. Uglavnom, prije nego se helikopter prvi put digne, svaka grupa mora proći tečaj oko lavina i opreme. I onda kreće onaj adrenalinski dio. Izađeš, zakopčaš se i pustiš se u tu masu snijega.
Je li bilo dosad kakvih neugodnosti s lavinama?
- Ja sam sama pokrenula jednu malu lavinu, ali nije me uzela, izokretala, tumbala. Brzo sam reagirala, okrenula skije nizbrdo, pustila brzinu i otišla. Možda bi u nekoj sličnoj situaciji nekoga i povukla, ali takva manja lavina ne bi nikome ništa napravila, čak i da se ne snađe odmah. Na dane kada je opasnost od lavine veća, ne letimo, ne idemo glavom kroza zid. Ako smo na 50:50, prvo šaljemo sve vodiče, a uvijek ih je tri, oni pregledavaju teren i provjeravaju je li sve u redu. Želimo da svima iskustvo bude dobro, pa makar se netko i našao u lavini.
Nika je, dakle, jedna od vlasnica tvrtke Heliski Albania koja omogućava ovu avanturu na planini Prokletije.
Brat ‘otkrio’ Albaniju
- Uz mene su vlasnici i moj brat Sebastijan, te bračni par iz Slovenije, Petra Brajnik i Rok Zalokar. Rok je jedan od najboljih vodiča na svijetu, radi to godinama, poznati je alpinist, u brdima je kao doma. Kad je nastajala ideja o ovome, prvi nam je uvjet bio da on bude jedan od partnera, jer ni brat ni ja nismo licencirani vodiči za takvu vrstu skijanja. Treba znati čitati vremenske uvjete, dosta tehničkih stvari oko helikoptera i pilota jer se vodič s njim dogovara oko sletnih točaka i gdje će pokupiti ljude. Na nekim mjestima helikopter uopće ne pristane, nego se održava na rubu stijene.
Zanimljiva je priča i o tome kako su odabrali baš Albaniju.
- Brat je prije desetak godina došao na Kosovo i u Albaniju, imao je tamo neko boardersko natjecanje i zaljubio se, prošao je Šar-planinu i sve balkanske vrhove. Na ljeto je završio u Albaniji jer roni na dah i rekao je, “svaki put kad sam izronio i pogledao prema tim brdima, znao sam da moram otići gore”. Lokalci su ga odveli i nakon toga je rekao da takvog skijanja nema nigdje na svijetu. I tako je nastala priča oko Heliski Albania, evo sad smo odradili treću godinu. Naravno da postoje predrasude o Albaniji, svi misle da je tamo nemoguće živjeti, a kamoli letjeti helikopterom. Jest, život je drugačiji, sve je drugačije, iz naših cipela možda izgleda kao da je tamo ratno stanje, ali život je tamo jednostavno takav. Imali smo goste iz Amerike i Kanade i oni su time oduševljeni jer nikad to nisu vidjeli.
Sloboda kretanja
Kaže da je njihova tvrtka najmanja takve vrste u Europi, a to namjerava i ostati je ne žele da se sve pretvori u komercijalu.
- Ne želimo imati dužu sezonu od pet tjedana, želimo ostati u tim sigurnim uvjetima, kad je snijeg kvalitetan i kad ljudima možemo pružiti dobre uvjete jer to zaista nije jeftino. Kažu da nitko nema to što mi nudimo, kod nas imate slobodu kretanja po brdima, nismo omeđeni na jednu trasu, što je najčešće pravilo u drugim državama. Lanac Prokletije ima velik broj vrhova iznad 2000 metara, nekoliko i iznad 2600, a ljepota je u tome što smijemo koristiti baš sve. Zato i kažemo da smo najmanja, ali najveća heliski operacija na svijetu. Imamo mali helikopter, za četiri osobe, te pilota i vodiča, tako da se svakom gostu možemo posvetiti. I pilot je uključen u tu priču, leti tako da ti digne otkucaje srce, da ima i malo slobodnog pada i da ljudima to zaista bude doživljaj.
U nacionalnom parku Valbona, otkud se leti, gosti su smješteni u hotelu u kojem mogu upijati lokalne običaje.
- Imamo svojeg kuhara koji je Kosovar jer želimo da gosti jedu lokalna jela, da im se približi balkanska kuhinja. Svi se tome dive, mnogi ne znaju što je koljenica koja se raspada, Amerikancima je to strano, ali ih oduševljava. Jednom tjedno dovedemo i lokalne plesače i pjevače da gostima pokažemo kulturu i širinu naroda. Došao nam je jedan dan i ministar turizma jer su vidjeli da se nešto događa u Valboni, da se piše u stranim medijima. Otvorili su nam vrata, rekli da su spremni za suradnju, za razvoj zimskog turizma.
I nama je u interesu da se ne uništava priroda
Skupine koje brinu o zaštiti okoliša nisu oduševljene ovom vrstom zabave, u nekim je zemljama heliskiing čak i zabranjen, ali Nika kaže da su ona i suradnici itekako osjetljivi na ekološki aspekt cijele priče.
- Ipak taj helikopter tanka gorivo koje sagorijeva, a nalazimo se u prirodi. S obzirom da smo smješteni u nacionalnom parku, morali smo proći razne testove s helikopterom, moramo tankati točno određeno gorivo, znamo što se smije, a što ne smije. Kad označavamo mjesto slijetanja na planini, ne smiju to biti sprejevi. Koristimo šibe koje uzimamo iz šume, a na njih stavljamo crvene vrpce koje su biorazgradive. I nama je u interesu da sačuvamo to mjesto, da se uništava ljepota prirode.