U.S. soccer player Alex Morgan poses as she arrives for the Time 100 Gala celebrating Time magazine's 100 most influential people in the world in New York, U.S., April 23, 2019. REUTERS/Andrew Kelly - RC182CE3C580
REUTERS/Andrew Kelly

PIŠE DRAŽEN PINEVIĆ

ŽENSKI SPORT JE UPOTREBLJIV, A NE KAO U NAŠEM SLUČAJU NUŽNO ZLO RAZNIH UDRUGA, PROPAGANDI... Zašto mi više nemamo Alex Morgan?

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 09.07.2019. u 13:30

  • Neki dan u Lyonu na ženskom nogometu spektaklu, prepun stadion, odličan nogomet, super zabava, ljudi veseli, u dresovima. Pa u beogradskoj Stark Areni 15.000 gledatelja na završnici Eura košarkašica, pa se sjetim Pariza i Bercyja i 15.000 gledatelja na finalu ženskog Eura rukometašica lani, pa gledam Svjetsku ligu odbojkašica, pa opet spektakl... I vidim - svi nešto, a mi ništa. Ne, ne uspoređujem ženski i muški sport, samo gledam.

    Vidim da je svijet poludio za Alex Morgan zato što sjajno igra i zato što sjajno izgleda. Vidim da je taj ženski sport ipak upotrebljiv, a ne kao u našem slučaju nužno zlo raznih udruga, propagandi u svrhu politikantstva i slično.

    Kada krenu ovakve priče obično se sve završi na novcu, kao nema ga, pa nema ni sporta. Istina, samo djelomice, ali možda je to i ključno u ovakvim slučajevima. Kaže reporter Balog da su Nizozemke prije 12 godina krenule od nule s nogometom, a danas su europske prvakinje i finalistice Svjetskog prvenstva. Kaže da se u Nizozemskoj to prati na trgovima, navija se, kaže da djevojčice žele biti nogometašice. U toj Nizozemskoj taj nogomet i nije neko čudo jer nogometaši su upravo njihov glavni sportski artikl godinama, pa su odlučili - zašto ne bi bile i nogometašice. Nije slučajno da Vivianne Miedema kretnjama i stilom silno podsjeća na Marca van Bastena, a Sherida Spitze želi biti kao Wesley Sneijder. Nije to slučajno, to je pobjeda kao da su svjetske prvakinje.

     

    Sport u kurikulumu

    Kod nas te vrste odluke o sportu nema. Premda su nam nogometaši sjajni, možda je ipak nemoguće isto očekivati od nogometašica u našem blagostanju. Ali imamo sportove s polaznim pretpostavkama za brz put prema vrhu i baš je rukomet jedan od njih. Ili odbojka, recimo... Ali, eto, kažu da sve manje djevojčica ide na rukomet, što samo govori da nema ideje kako djecu animirati. A kad nema baze, nema ni rezultata.

    Kurikulum je omiljena riječ svakog u obrazovnom sustavu. U tom kurikulumu postoji dio o tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi, no jeste li čuli da se o tome ikad javno priča kao o kompjutorizaciji, besplatnim knjigama i slično? Niste, naravno, osim ako ne prikažu neku grabu gdje je trebala biti dvorana, a svima su puna usta o zdravlju djece, zdravom načinu života. Licemjerno, zar ne.

     

    Zaboravili smo sve

    U jednom trenutku zbog općeg osiromašenja obrazovni sustav koji je bio savršen temelj u tom smislu se raspao. Država je svaki mogući trošak skinula sa sebe, ali posljedice toga je dobila poput bumeranga. Sport više nije dostupan svima, profesori koji su se vikendima bavili natjecanjima i djecom danas nisu bitni. U sustavu koji imamo izgleda da je bolje imati trenera na plaći, nego honorarca za puno manje. Zaključak - bogati smo. A nismo, budimo realni.

    Klubovi koji su nekad iz tog školskog sustava uzimali najbolje, danas su ti koji nose sve, koji su članarinama podijelili sport na one koji ga mogu i ne mogu pratiti. I onda, imamo to što imamo. Bio je to nemjerljivo jeftiniji sustav, nego ovaj koji imamo danas, a iz njega dobivamo puno manje nego što smo dobivali nekad. Matematika je jasna, ali se ne mijenja ništa, to je tema o kojoj se ne razgovara ozbiljno, čime je nestao i onaj posljednji dio entuzijazma koji je ustvari bio najveća snaga hrvatskog sporta, posebno ženskog. Nije dovoljna neka kampanja s Blankom, Sandrom ili Janicom da se skrene pozornost na ravnopravnost, to je jedan puno ozbiljniji problem zbog kojeg jedna djelatnost za socijalizaciju društva, iznimno bitna, polako odumire, a svi gledaju i čekaju čudo. I to je ustvari najveći problem, problem zbog kojeg danas nemamo Alex Morgan, kao nekog Modrića ili Duvnjaka ili Bogdanovića... Zaboravili smo sve. A najjeftinije bi se bilo samo prisjetiti. Ustvari, uglavnom u svemu što je problem je tako...

    Iz drugih medija