Dan nakon majstorice finala doigravanja napunit će se dva mjeseca otkad je pad Marka Arapovića u majstorici polufinala ABA lige šokirao sve u Dvojci Doma sportova. Otišlo je koljeno, točnije patelarni ligament, i mladi (21) krilni centar Cedevite morao je na operaciju, koja je obavljena u Innsbrucku, gdje je Arapović odmah i započeo terapije...
- Baš ulazim u bazen - javio je Marko svoju lokaciju u ponedjeljak oko podne.
Izašao je nekoliko sati kasnije.
- Dobro je, sve ide svojim tijekom, a svakodnevna je rehabilitacija nešto kraća otkad sam se vratio iz Selca.
Naporna rehabilitacija
To “nešto kraće” znači šest sati dnevno.
- Počinjem u devet ujutro, a završavam oko 15 sati. U Selcu sam pak svaki dan radio od 8.00 do 12.00 i opet od 13.30 do 18.00. Izdrži se, a najteže je naći balans jer ne smijem pretjerati, ali ni raditi premalo. Svi su oko mene zadovoljni, napredak je vidljiv i to je ono što me gura naprijed. Sad mi je najopasnije pomisliti da mogu sve jer me ništa ne boli, mora se ići korak po korak, biti izuzetno strpljiv.
Marka Arapovića u ovoj situaciji vesele male stvari...
- Baš sam prije dva dana prvi put samostalno podigao nogu. Raspoloženje? Dobre sam volje, ne dam da me bilo što spusti. Opet, nećemo se lagati, imam i težih dana, no brzo me prođe jer sam okružen dobrim, pozitivnim ljudima.
Njegov povratak iz Selca poklopio se s početkom finala doigravanja za prvaka Hrvatske. Prvog finala u kojem ne igra nakon punih šest godina. U tri je sudjelovao kao igrač Cibone, u posljednja dva osvajao naslove s Cedevitom.
- Sjećam se prvog, tad sam čak ušao u jednoj utakmici, a posljednju nisam bio u momčadi jer se oporavio Barbour. Sjećam se i da smo imali 2-0, utakmicu u Draženovu domu nakon koje je već bilo organizirano slavlje, naručili smo nekakve hot-dogove. Izgubili smo i onda dobili četvrtu u Dvojci.
Dok je u tom prvom bio sa strane zbog nepunih 16 godina, ovaj mu je put daleko teže sve gledati s tribina.
- Nikad mi u karijeri ništa nije bilo teže. Znate, sve su mi ozljede dosad bile takve da ne bih igrao utakmicu ili dvije. Sad znam da se neću vratiti do Božića, a najradije bih na štakama utrčao u teren.
Dodatni je problem što ne bi smio skakati ni na tribinama...
- Teško se kontroliram pa sam tako tijekom prošle utakmice dva ili tri puta skočio, ustao na zdravu desnu nogu. Prođe onda kroz glavu “što mi ovo treba”, ali nemoguće je kontrolirati emocije.
Što on vidi u ovoj finalnoj seriji?
- Krenut ću od ove posljednje utakmice, u kojoj sam vidio naše veliko zajedništvo i puno više energije nego dotad. Cibona je pak odigrala vrhunsku seriju, iznenadili su cijelu Hrvatsku, mene oduševili kombinatorikom, načinom na koji im je u napadu kružila lopta...
Uživa Arapović i zbog ozračja u dvoranama.
- Za razliku od proteklih godina, kad smo mi dominirali tim finalima, sad se sve diglo i drago mi je zbog toga. Doduše, zanimljivo je i zato što su uz mene ozlijeđena još četvorica važnih igrača momčadi. Ne radi se tu o brojkama, makar i poene treba nadoknaditi, već o činjenici da je svatko od nas imao svoju ulogu, radio određene stvari, navikli smo se igrati zajedno. Koliko samo nedostaje Babić, koji je najbolji “pick” igrač u našoj momčadi, ili Shurnin šut, Jamesov doprinos na obje strane terena... Sad je otpao i Žganec, koji je ostao sam na “četvorci” nakon što je poslije mene otpao i Shurna. Na njegovu je ozljedu sigurno utjecala i veća potrošnja posljednjih tjedana, pogotovo jer je Karlo odigrao najviše utakmica od početka sezone.
Kao na Final Fouru
Što možemo očekivati u četvrtak, kad se u Draženovu domu igra majstorica za prvaka?
- U petoj favorita nema, to je kao na Final Fouru, sve se svelo na jednu utakmicu. Rasplet ovisi o milijun stvari: kako će koja momčad ući, kako će igrači šutirati, tko će biti raspoloženiji... Peta uvijek može otići u bilo kojem smjeru, ali ja vjerujem u svoje suigrače jer posljednjih dana na treninzima vidim silnu želju, motivaciju na najvišoj mogućoj razini - zaključio je Marko Arapović.