Nevenka Mravlinčić, ili samo Nena, veoma je specifična osoba u hrvatskoj košarci, koja je i sama toga svjesna. Ali, uporna kakva već jest, ova zaljubljenica u loptanje pod obručima, rođena 1971. godine pa računajte koliko joj je ljeta, ne sustaje, pa će čak priznati u jednom trenutku da joj je i vrlo intrigantna uloga predsjednika HKS-a. Nena se očito ne zadovoljava prosječnošću.
Definitivni primjer cjeloživotnog obrazovanja vlasnica je, prema vlastitom priznanju, četiri diplome:
- Farmacija, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, to vam je bivša defektologija, i tamo spremam doktorat, onda Radna terapija i KIF za košarkaškog trenera - kaže Nena.
Košarka nije samo tako pala na pamet.
Htjeli smo biti posebni
- Igrala sam 31 godinu, najduže u Medveščaku, kod trenera Ciglara i Plećaša, pa u zaprešićkoj Jabuci, gdje sam bila trenerica i igračica. Igrala sam i u Virju, pojačala ih da uđu u Prvu ligu, a počela zapravo u Podsusedu.
Danas ste trenerica u muškoj košarci, u klubu Labrada. Kako to da ste se odlučili za košarkaše, a ne košarkašice?
- Kada sam 2004. osnovala Labradu, htjeli smo biti posebni, bila je to odluka koju smo definirali na kavi.
Zašto Labrada, pa još dodatak 1971 Žurko?
- Labrada po sponzoru, 1971. zbog hrvatskog proljeća, a Žurko jer imamo bebi-košarku za najmlađe klince, najprije od 2-6 godina, a sada smo produžili na 8 godina.
Zato se s vama često zna na utakmicama viđati mali plavi simpatični klinac.
- To mi je nećak, koji se rodio mjesec dana ranije i spada u neurorizičnu skupinu djece, zbog kojeg sam i krenula s bebi-košarkom. Krenula sam prvo s poligonima i preprekama, a najveća mi je podrška bio Vladan Alanović. S tim projektom smo krenuli prije 5,5 godina. Kako sam doktorandica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, lani sam u Rimu na svjetskom kongresu pedijatara izlagala rad bebi-košarke.
Kako to funkcionira, biti žena trener muškarcima. Imate li problema s autoritetom?
Volim raditi s dečkima
- Baš nikakvog. Ja sam i inače stroga, kod mene se cijeni red, rad i disciplina. Znalo je sporadično biti nekih pokušaja miniranja autoriteta, ali to smo brzo rješavali, u hodu. Zapravo su veći problem kolege, jer kad dobijem utakmicu mnogi se odmah pokupe iz dvorane ne pruživši niti ruku. Ali, ima jedan trener koji uvijek dođe s čokoladom, Davor Kasunić iz Duge Rese, pravi gentleman.
Nastupate u A2 ligi, ali skupina Sjever, iako ste iz Zagreba. Kako to?
- Dvije sezone smo u A2 ligi, lani smo bili četvrti, ove sezone dijelimo šesto i sedmo mjesto. Zadovoljna sam, iako se možda moglo i bolje. Treniramo četiri puta tjedno, pomoćni trener mi je Max Vučković, a igramo u ligi Sjever jer sam sjedište kluba preselila na rodnu kuću moje mame u Trakošćan, zbog politike decentralizacije u Hrvatskoj. Zato nam je domaći teren u Vrbovcu.
Na koji način regrutirate igrače za Labradu?
- Najviše je tu studenata, pročulo se već za nas. Jedne godine za nas je bio registriran i Vladan Alanović, no nije nikada formalno zaigrao jer je na prvoj utakmici suparnički trener rekao da neće igrati jer mu je bolje izgubiti 20 razlike bez borbe, nego da nastupi i izgubi 50. Ali, planiramo ga kao trenera u klubu, jer nas dvoje, zajedno s Gordanom Giričekom, radimo projekt u osnovnoj školi u kojoj radim kao defektolog, Kralj Tomislav, u kojem djeci pričamo o prednostima bavljenja sportom, i to ne samo košarkom.
Za HKS ne postojim
Izgleda da vam doista ideja ne manjka, imate li pri tome možda potporu Saveza. Kakav zapravo imate odnos s HKS-om?
- Odnos imamo samo kada treba platiti račune i kotizacije, onda zovu i imamo odnos, inače ga nemamo. Niti kada sam bila ranije u Zagrebačkom savezu, niti sada kada smo iz njega otišli. Nikad me nitko ni za što nije zvao niti pitao za mišljenje - kaže Nena, koja je nekada bila i među kandidatkinjama za Miss sporta, a radila i apoteci u sklopu Cibonine dvorane.