Iva Slonjšak, 22-godišnja 183 cm visoka košarkaška reprezentativka Hrvatske, koja već dvije godine igra u Turskoj, sada u ekipi Elazig Basketbol, proživjela je proteklog vikenda svoju najgoru noćnu moru, razoran potres koji je pogodio istoični dio Turske, a ponajviše njezin grad i pokrajinu Elazig, gdje je poginulo prema dostupnim podacima 35 ljudi, a više od 1600 ih je ozlijeđeno.
Zagrebačka košarkašica, srećom, prošla je bez ozljeda, tek s velikim strahom na tu noć koju će pamtiti cijeli život.
Završila u skloništu
- Bila sam u hotelu, u kojem sam i inače smještena. Bilo je oko 21.00 sat navečer, sutradan smo imali prvoligašku utakmicu, tako da sam već bila skoro pa spremna za spavanje. A onda je počelo podrhtavanje, škripanje, čudan zvuk trajao je pa valjda 40 sekundi. Barem je meni tako izgledalo, kao da nikada neće prestati - govori nam Iva iz svog zagrebačkog doma. Kako, zašto, nastavlja sama:
- Izjurila sam van na hodnik hotela, već je bila gužva, i svi smo krenuli prema izlazu. Srećom pa mi je soba na prvom katu hotela, koji je dosta nov, tako da u mojoj sobi skoro da i nije bilo oštećenja. Na prvom katu je nas pet djevojaka iz kluba, i odmah smo se potrpale u automobile i odvezle prema jednom skloništu, kako su nam u međuvremenu sugerirali. Bile smo u laganoj panici, ali nas je držao adrenalin, pa smo dobro funkcionirale. Ipak smo navikle na stres, iako to definitivno nije isto. Kažem, mi smo bile na prvom katu, pa nije toliko ljuljalo, kao recimo trenera i neke iz stručnog stožera koji su bili na 6 i 7 katu, njima je baš bila panika.
Nakon tog jednog razornog potresa slijedila je serija manjih, kažu tamošnji seizmolozi, još 700 podrhtavanja.
- Imale smo sreću što nam hotel nije u centru grada, koji je najivše stradao, jer ima puno starijih kuća. Naš je hotel novije gradnje, pa je izdržao potres, dok je recimo onaj u kojem su nam bile suparnice s kojima smo trebale igrati sutradan, bliže centru, dobrano načet, a zgrada pored njega se i urušila. Naravno da se utakmica nije igrala i da su djevojke prvim letom otputovale doma.
I Iva je također spas potražila u zračnoj luci.
- Je, nakon što smo noć provele u tom nekom skloništu zaputile smo se na aerodrom, koji je inače samo za domaći promet. Uspjela sam nekako dobiti kartu za Istanbul i došla doma u Zagreb. Tu sam sada ovaj tjedan, u ponedjeljak se vraćam natrag. Pauza je ionako bila planirana jer im ovaj tjedan reprezentacija igra neke kvalifikacije pa je stanka u ligi. Bome sam se prepala kada je i na aerodromu zaljuljalo, ali je srećom ostao otvoren jer je već počela zrakoplovima stizati pomoć u ljudima i robi - govori skoro pa u jednom dahu Iva, a oni koji je bolje poznaju, znaju što to onda znači, jer Iva je i inače brzopoteznih rečenica.
Ivi je ovo druga godina u Turskoj, i ne jedina nesreća.
- Lani u ožujku sam morala na operaciju, našli su mi cistu u peti. To je sada riješeno, ali sam se dugo oporavljala. Imam ugovor još ovu i sljedeću sezonu, a sada sam na posudbi, dogodine bi se trabala vratiti u matični Cukurove Basketbol iz Mersina.
Iva je poput mnogih naših velikih igračica preko Cinkarne Celje uhvatila pravi inozemni angažman.
- Devet sam godina bila u Trešnjevci, tri u Celju i nakon toga otišla u Tursku. Na Celje sam gledala kao na sredinu u kojoj definitivno mogu napredovati. Tamo imaju blagi oblik profesionalizma i ako uspiješ napraviti taj iskorak, onda si spremna za daljnje izazove.
Ako Celje ima blagi oblik profesionalizma, kako vi kažete, gdje su onda domaća hrvatska liga i naši klubovi? Teški amaterizam? A kako onda uz tu konstataciju reći da smo ne tako davno, 2012. godine, imali reprezentaciju na Olimpijskim igrama u Londonu?
- Iskreno, ne znam što bih vam rekla na to, i meni je sve to nepojmljivo.
Ali, i vi ste produkt te naše domaće lige, dakle talenta definitivno imamo, očito imamo i stručnjake koji znaju prepoznati te talente i od njih napraviti barem poluproizvod koji se onda finalizira negdje u inozemnim ligama, kao u vašem slučaju, ali i mnogih drugih suigračica.
- Imala sam sreću što dolazim iz Trešnjevke, kluba u kojem se doista odlično radi, dva puta dnevno. A ja volim raditi, nije mi ništa teško, tako da je talent negdje morao isplivati.
Od košarke sada živite, zar ne?
- Da, može se tako reći...