Zagreb, 040417.
Kosarkasi centar Drazen Petrovic.
Prvenstveni susret A-1 muske lige, KK Cibona - KK Cedevita.
Na fotografiji: Dzanan Musa.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
CROPIX

RITAM SPORTA

FINALE BEZ FAVORITA Lopta, suparnik, pune tribine. I jedan pehar uz rub terena. Za najboljeg. Koji, eto, ovaj put, ne mora biti i onaj najskuplji

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 15.05.2017. u 13:30

  • Ovih dana, dok se čeka srijeda i početak finala doigravanja, očekivani, da budemo na čistu, onaj Cibone i Cedevite, često se susrećem s pitanjima: može li ove sezone biti drukčije, možemo li gledati finale u kojemu unaprijed nismo sigurni tko će podignuti pehar?

    A koliko je sve zamršeno ovog proljeća, može se iščitati na razne načine. Slušao sam ovih dana mišljenja kolega, ne bezveznjaka, koji tvrde da će Cedevita, kako je to manje-više bio slučaj posljednjih godina, “počistiti parket” s Cibonom. Čuo sam i mišljenja ljudi iz struke, također ne bezveznjaka, koji u najmanju ruku ovo finale smatraju neizvjesnijim, ali isto tako i neke od njih koji Cibonu smatraju i tihim favoritom.

    Uglavnom, kad se sve to stavi na jedan kup, čini se da ćemo od srijede svjedočiti nečemu posebnom. Drukčijem finalu.

    Cedevita je unazad posljednje četiri godine nedodirljiva. Ona je najbogatija, ona ima najveći izbor igrača, ona ima sve što ostale čini podređenima. Prije svih Cibonu, koja se godinama polako pretvarala u dekor finala. Bez ikakve prijetnje, ozbiljne prijetnje.

    Zašto toliko ozljeda?

    Uostalom, uzmite samo slučaj iz 2104. kad je Cibona osvojila ABA ligu, u beogradskom finalu sredila baš Cedevitu, da bi nešto kasnije u finalu PH kontra te iste Cedevite ostala bez ikakve šanse.

    Ova je sezona bila teška za oba zagrebačka kluba. Sezona u kojoj su uoči sezone i jedni i drugi potpisivali velik broj igrala jer su znali da imaju sezonu na tri fronta i osamdesetak utakmica pred sobom. No, kad se danas pogleda unazad, niti Cedevita, a niti Cibona nisu imale pojma u što se upuštaju.

    U Ciboni su vrlo brzo po početku sezone, a u Cedeviti nešto kasnije shvatili da im ideja s dvije momčadi promašena, pa se sve pretvorilo u jednu momčad za sva tri fronta. I nositelje bez kojih je teško išlo u svakoj prilici, u svakoj utakmici.

    U međuvremenu su obje momčadi postajale slabije, barem igrački, nego su to bile na početku sezone. Iz različitih razloga. Cedevita zbog toga što je krivo birala igrače na početku sezone pa je morala ispravljati momčad, a kad ju je konačno pogodila, kad se činilo da se stroj samo treba dovesti na radnu temperaturu da krene mljeti, krenule su ozljede.

    Doista, u modernom vremenu teško se uopće sjetiti neke momčadi koja je imala toliko problema s ozljedama. I pri tome neću prihvatiti argument da je razlog tome isključivo velik broj utakmica jer Cibona ih nije igrala manje. A tamo su ozljede rijetkost. Nije ih Cibona imala niti više niti manje nego u sezonama kad je igrala kudikamo manje utakmica.

    Stoga na Velesajmu, čim se okonča ova sezona, moraju napraviti dubinsku analizu stanja i otkriti zbog čega su se ozljede događale. Ima ih previše da bi to bilo slučajno.

    Cibona je vremenom, ne zbog ozljeda, nego zbog priče u kojoj su financije i sve što ide uz to, opterećivale momčad, ostajala bez igrača. Oko Nove godine to je već postala praksa, Toranj počinju napuštati nositelji, pa je tako bio i ove sezone. Iako su svi koji išta razumiju košarku bili sasvim sigurni da je Luka Žorić idealno rješenje nakon odlaska Ante Žižića, klub se dosta teško odlučio angažirati čovjeka koji je pristao igrati za simboličnu svotu s obzirom na svoju karijeru i pri tome ne tražiti nikakav novac sve do 1. srpnja.

    Naučena na pobjede

    Luka Žorić je, međutim, skupio Vukove, u finale će ući kao najbolji igrač sezone u Hrvata, a pri tome Cibona, što je zasluga i Damira Mulaomerovića, izgleda kao gladna trofeja. A ne potrošena priča.

    Cedevita, s druge strane, ima obvezu osvojiti naslov. Ona je ta koja bi morala biti u statusu favorita i pri tome nije važno u kakvom sastavu igra jer bi neosvajanje naslova u konkurenciji u kojoj je skuplja od svih ostalih hrvatskih ligaša zajedno bio velik šamar ambicijama kluba. Možda zvuči kao karikiranje, ali nisam siguran da nije točno.

    Međutim, Cedevita je s godinama naučila pobjeđivati. Ona u svom sastavu ima ljude koji znaju kako je to osvajati. Čak i u situaciji koja nije kao što je to bila unazad tri sezone borbe za naslov, kad nije u prednosti jer se finale igra na tri pobjede.

    Sada to nije presudno. Sada je to nešto drugo. I ne bi iznenadilo da sve ode do 1. lipnja i majstorice.

    Ovo je drukčije finale. Finale bez favorita. Finale u kojemu igraju ambicije. Finale u kojemu je meniju samo sport. I ono najljepše što postoji u sportu.

    Lopta, suparnik, pune tribine. I jedan pehar u rub terena. Za najboljeg. Koji, eto, ovaj put, zbog različitih okolnosti, ne mora biti i onaj najskuplji.

    Cedevitin kut

    Cedevita ima obvezu osvojiti naslov. Ona je ta koja bi morala biti u statusu favorita i pri tome nije važno u kakvom sastavu igra jer bi neosvajanje naslova u konkurenciji u kojoj je skuplja od svih ostalih hrvatskih ligaša zajedno bio velik šamar ambicijama kluba. Možda zvuči kao karikiranje, ali nisam siguran da nije točno

    Cibonin kut

    Iako je bilo sasvim sigurno da je Luka Žorić idealno rješenje nakon odlaska Ante Žižića, klub se dosta teško odlučio angažirati čovjeka koji je pristao igrati za simboličnu svotu i pri tome ne tražiti nikakav novac sve do 1. srpnja. Luka Žorić je, međutim, skupio Vukove, u finale će ući kao najbolji igrač sezone u Hrvata, a pri tome Cibona, što je zasluga i Damira Mulaomerovića, izgleda kao gladna trofeja. A ne potrošena priča