Košarkaška enciklopedija. To je Faruk Kulenović (67), rođeni Zagrepčanin koji je košarku počeo igrati s 11 godina u Mladosti, već sa 21 je u istom klubu paralelno trenirao mlađe uzraste, a sa 29 je u Šibenki ‘81. postao jedan od najmlađih prvoligaških trenera u povijesti jugoslavenske lige, koja je sve do raspada države slovila za najjaču u Europi. I zato je Kulenović danas svjedok nekog drugog vremena, onog u kojem je ovaj sport kod nas bio veći od svega.
Sam kaže da se njegova karijera isprepliće s poviješću jugoslavenske košarke koja je eksplodirala osvajanjem svjetskog zlata u Ljubljani 1970. godine. Kao trener koji je promovirao Dražena Petrovića u Šibeniku, a u drugoj polovici 80-ih bio direktor Akademije u Puli koju su zajednički organizirali FIBA i KSJ, Faruk Kulenović akumulirao je i golemo iskustvo rada u sedam zemalja. Vodio je, između ostalih, klubove kao što su Hapoel Jeruzalem, ALBA Berlin i Fenerbahče, a mirovinu je dočekao u Turskoj gdje je šest godina bio instruktor Saveza za trenere mlađih kategorija.
Nepoželjan u Savezu
- Iz Zagreba sam prvi put otišao još 1979. u Borovo, dvije godine poslije preuzeo sam Šibenku, a od 1985. do 1990. bio sam direktor te Akademije koja je krenula s 250 sudionika, da bismo ih posljednje godine imali 2200.
Nepuna tri desetljeća poslije sa sjetom se prisjeća onoga što se dogodilo nakon toga.
- Kako sam se time bavio tijekom ljeta, a radili smo u pet smjena, neposredno prije rata otišao sam u Berlin i 1991. htio sam nastaviti posao jer je Akademija pripala Hrvatskoj. Nazvao sam Mirka Novosela koji mi je rekao da će HKS to podignuti na još višu razinu, ali ubrzo se sve ugasilo. Onda sam 1996. predložio da je obnovimo, što Željko Pavličević kao direktor reprezentacije nije prihvatio jer sam ja postao nepoželjan u Savezu nakon što sam prozvao Danka Radića koji je kao sudac izneredio moj Zrinjevac u polufinalu doigravanja kako bi s Cibonom u Euroligu išao Split, a ne mi.
Iako je sljedeće tri godine bio trener Broda, Kulenović je u drugoj polovici 90-ih - kao i brojni protivnici negdašnjeg vladara hrvatske košarke - postao nepoželjan. Shvatio je to kad je 2000. spasio Zrinjevac od ispadanja, a klub mu se nije odužio novim ugovorom.
- Ja se ne pozivam na prošla vremena da bih govorio o tome kako su reprezentativne pripreme trajale dva mjeseca, nego zato što nas povijest uči da ne ponavljamo pogreške. Naši klubovi su uništeni jer su prestali proizvoditi igrače, a krivnju za to snosi i Mirko Novosel koji je izgradio veliku Cibonu, a onda još u Jugoslaviji prepustio upravljačka prava Boži Miličeviću. Tada se pojavila grupacija s Miličevićem u Ciboni, Josipom Bilićem u Splitu, Antom Ledićem u Zrinjevcu, Šmitom u Osijeku, Kardumom u Slavonskom Brodu... Košarku su preuzeli tehnomenadžeri koje je zanimala samo trgovina, zanemarili su proizvodnju i klubovi su se počeli urušavati. Tu dolazimo do sprege sa sucima. Danko Radić i Zoran Grbac su vidjeli svoju šansu, a iako su se poslije njih dvojica razišli, svi spomenuti menadžeri, odnosno direktori imali su nekakav “deal” s Radićem.
I danas smo tu gdje jesmo.
- Meni je u hrvatskoj košarci oduvijek najviše smetalo to što je reprezentacija služila trenerima kao odskočna daska, a onda nakon odlaska svi samo kritiziraju sa strane. I sebe smatram jednim od krivaca jer su se neke stvari koje govorim danas, trebale reći puno prije. Savez je, pak, taj koji ima odgovornost promijeniti stvari. Prvi korak mora biti osnaživanje klubova. I tu ne mislim na seniorske pogone, nego na rad s kadetima i juniorima. Savez se financira od klubova koji žive u besparici i treba im pomoći.
Ima Kulenović i konkretne prijedloge.
- Mi igru reprezentacije prilagođavamo igračima koje imamo, ali iako je taj put dulji, treba osmisliti novi model temeljen na tranzicijskoj košarci, u tom smjeru educirati mlade trenere jer kod starih ne možeš promijeniti mentalni sklop te raditi selekciju igrača po onome kako želimo igrati.
Formula za trenere
Zvuči sjajno, ali kako to izvesti?
- Savez mora osigurati manja sredstva da svaki prvoligaški klub dobije juniorskog trenera. Računica je jednostavna jer plaća od oko 1000 eura je oko deset tisuća kuna bruto, a takvih 12 bi onda koštalo oko milijun i pol kuna godišnje. Kad osiguraju taj novac i educiraju trenere za rad, njih treba nadgledati i tako će krenuti proizvodnja igrača, a istodobno će se razvijati i treneri. Sredstva se, pak, mogu osigurati na razne načine. Treba ići na turističke sajmove, uspostaviti suradnju s Hrvatskom turističkom zajednicom pa organizirati ljetne škole košarke po hotelima, a zauzvrat tražiti povoljnije besplatne pripreme za sve selekcije, što bi dramatično smanjilo troškove Saveza.
Sjajno ‘snimio’ Francuze
Fokus na mlade je, dakle, jedini izlaz.
- Ne znam zašto mi nemamo i jedinstvenu juniorsku ligu koja bi se igrala paralelno s Prvenstvom, da juniori idu zajedno sa seniorima i igraju predigre. To već godinama, recimo, rade Francuzi. Trebalo bi se vratiti i američkim turnejama, pokrenuti kampove...
Kako je košarku učio i od trenerskih veličina kao što su Bobby Knight i Digger Phelps s kojima je izgradio i prijateljske odnose, razumljivo je da američki košarkaški sustav smatra idealnim.
- Trenerska edukacija ne prestaje do kraja života i ako to ne prihvatiš, pregazi te vrijeme. Ja sam se školovao tijekom svojih 30 odlazaka u SAD, učio od vrhunskih trenera, stalno nadograđivao saznanja o košarci. S jednom veličinom kao što je Bobby Knight puno sam puta imao priliku razgovarati satima, doveo sam ga i u Pulu, što je bila velika promocija Akademije. Ukupno sam od 1985. do 1990. tamo doveo šezdesetak američkih trenera.
U ispravnost takvog smjera se puno puta imao priliku uvjeriti iz prve ruke.
- Na Svjetskom prvenstvu 2010. me Bogdan Tanjević, tadašnji turski izbornik, angažirao za skauta, a tamo sam u društvu Nevena Spahije gledao utakmicu Hrvatska - SAD. Nakon toga sam izračunao prosjek američkih napada koji su trajali šest i pol sekundi, nijedna reprezentacija protiv njih nije uspijevala postaviti obranu, Tanjević je uzalud za finale pripremao onu svoju poznatu zonu 1-3-1 s udvajanjima jer nisu niti došli u priliku postaviti zonu. A našem playu Ukiću je u prvom napadu protiv Amerikanaca trebalo 22 sekunde da dovede loptu u zonu šuta. Već tada sam govorio da igramo sporovozno, da ‘set košarka’ i pick and roll više ne prolaze, da treba uvesti metodiku treninga za tranzicijsku košarku. Amerikancima je u selekciji na prvome mjestu brzina, a tek onda dolazi visina, dok se u Europi radi obrnuto, odnosno potpuno krivo.
Sjajan skauting četvrtfinalnih protivnika Francuza na tom turniru u Turskoj donio je Faruku Kulenoviću angažman u Savezu.
- Radio sam tamo šest godina. Bio sam trener za trenere, instruktor trenera mlađih kategorija, putovao po Turskoj i objašnjavao što u pojedinim fazama treba raditi s mladim igračima. Oni taj sustav edukacije nisu imali. Međutim, kako me doveo bivši predsjednik Tugray Demirel s kojim se Hidayet Türkoğlu posvađao nakon Svjetskog prvenstva oko podjele državne nagrade od 25 milijuna dolara, prije godinu i pol sam pometen sa svima ostalima. Čistka je krenula kad je Erdoğanovim dekretom Türkoğlu imenovan predsjednikom.
Može pomoći
U međuvremenu je Istanbul ovom Zagrepčaninu postao drugi dom, tamo se i treći put oženio te sa suprugom Turkinjom dobio dvoje djece. O povratku u Hrvatsku ne razmišlja. Barem ne intenzivno.
- Tu sam, razgovarat ću s ljudima, vidjeti kakve su mi opcije. Mislim da na kraju karijere, tijekom koje sam odradio 30 seniorskih sezona, deset puta igrao u završnim fazama raznih europskih kupova, bio FIBA instruktor, izbornik, savjetnik, predavač... imam gomilu iskustva i znanja koje bih volio prenijeti mlađima. Ne mislim za sebe da sam Aca Nikolić, ali siguran sam da se moje košarkaško znanje može iskoristiti.
Hrvatskoj košarci u ovom trenutku svaka pomoć dobro dođe, pogotovo od čovjeka sa životopisom kakav ima Faruk Kulenović koji ni sa 67 godina nije izgubio sjaj u očima kad priča o sportu kojemu je dao cijeli život.