Dolaskom Dražena stvari su se u Ciboni tijekom sezone 1984/85. brzo posložile, a rezultati su uslijedili. Cibona je, pod Novoselovim vodstvom, regularni dio sezone u Prvenstvu Jugoslavije završila na prvom mjestu uz 19 pobjeda iz 22 susreta, a Dražen je ostvario prosjek od nešto više od 32 koša po susretu.
Prije nego što je riješila Prvenstvo Jugoslavije, Cibona je sudjelovala u Kupu europskih prvaka, natjecanju u kojem su se suprotstavili pobjednicima ostalih europskih liga. Bilo je to jedno elitno kontinentalno klupsko natjecanje.
Cibonini su se igrači osobito voljeli natjecati protiv stranih momčadi, od kojih su mnoge bile pojačane uvezenim američkim igračima (Cibona nije imala ni jednog). To im je bila dodatna motivacija.
- Rekao bih kako, unatoč Draženovu dolasku, nismo bili favoriti u europskim natjecanjima - rekao je Mihovil Nakić.
- Nismo imali ni jednog stranog igrača, ni jednog Amerikanca, a sve ostale momčadi iz drugih zemalja protiv kojih smo igrali imale su mnogo veće budžete i (veće) iskustvo pobjeđivanja. Željeli smo se dokazati na klupskoj razini, igrati protiv momčadi koje imaju Amerikance, čiji je talent bio na razini NBA igrača.
Individualnost i ekipa
Cibona se plasirala među šest najboljih momčadi, uz vrlo dobar ždrijeb i mogućnost prolaska dalje. Cibona je plasman u finale potvrdila pobjedom protiv CSKA. Igrači su se poslije okupili u hotelu u kojem su odsjeli, kako bi gledali izravni dvoboj za mjesto drugog finalista između Reala, momčadi koju su te sezone dvaput pobijedili, i Maccabija. Čutura se sjeća kako je Novosel tijekom dva sata tvrdio da bi više volio da im protivnik bude Maccabi, opravdavajući to jednostavnom logikom.
- Real smo već dvaput pobijedili, kako ćemo to izvesti i treći put? - govorio je igračima.
Međutim, Real je pobijedio, a na kraju susreta Novosel je samopouzdano ustao, okrenuo se momčadi i rekao:
- Real? Fantastično! Dokazali smo da nas ne mogu pobijediti.
Čutura je pratio reakciju svojih suigrača te je zaključio kako se radilo o učinkovitom psihološkom potezu njihova trenera, nakon kojeg se momčad osjećala opušteno i samopouzdano.
Cibona je na finalni ogled doputovala u Atenu. Čim su stigli, postalo je jasno da će Dražen biti predmetom iznimno velikog zanimanja i pozornosti, čak i prije nego što kroči na parket. Kako je sezona odmicala, tako je postajalo očito da se Dražen nalazi u središtu pozornosti i da je predmet proučavanja, a ostatak momčadi naučio se nositi s time. Zabrinjavao ih je broj tamošnjih žena koje su se u Ateni pokušale s njim zbližiti. Rezultiralo je to time da je klupski liječnik, dr. Ivan Fattorini, noć prije finala s Realom spavao ispred Draženovih vrata, da bi otjerao djevojke koje su se pokušavale ušuljati u Draženovu sobu.
- Nikad prije nisam vidio takvo što - prisjeća se Fattorini.
Bio je to neuobičajen prizor: žene koje se prikradaju Draženovoj hotelskoj sobi dok jedan od najuglednijih zagrebačkih liječnika spava na hodniku, poput beskućnika. Uspio ih je zadržati dalje od Dražena. Dražen je prospavao cijelu noć, Fattorini ne baš.
U prekrasnoj grčkoj košarkaškoj areni koja je bila domaćin susretu Cibone i Reala vladala je živahna atmosfera. Približno 15.000 ljudi slilo se iz cijele Europe, a mnogi od njih na put su potegnuli iz Zagreba.
- Svatko iz Zagreba tko je mogao trčati, hodati ili puzati želio je biti ondje - rekao je Čutura, ističući svijest igrača o tome kako imaju potporu golema broja navijača.
Neki su igrači primijetili kako su mnogi ljudi koji nisu imali sredstava kojima bi platili put do Atene svejedno nekako uspjeli doći.
Dražen nije dobro krenuo u susret, postigavši pogodak samo jednom iz prvih pet pokušaja, cijelo prvo poluvrijeme nije bilo bogzna kako kvalitetno, ali uslijedilo je razdoblje početkom drugog dijela - šest postignutih slobodnih bacanja i dva koša iz igre - koji mu je omogućio da ponovo uđe u napadački ritam. Uspio je nadjačati pojačanu obranu Reala, zahvaljujući neuobičajenoj sposobnosti da ostane jednako učinkovit u napadu čak i pošto je bio prisiljen izuzeti vođenje lopte iz svoje taktike.
Dražen se razlikovao od većine bekova u europskoj košarci po tome što je bio učinkovit čak i čim bi primio loptu, iz mjesta. Protiv Reala tvrdoglavo je nastavio prolaziti prvog obrambenog napadača s desne strane terena, krećući se prema sredini gdje je čekala pomoć i gdje su do izražaja dolazili suptilni elementi njegove igre - rad nogu i finte. Često se činilo da se potpuno zaustavlja, ali u tom bi trenutku okrenuo glavu ili rame, pretjerano naglasivši pokret, prije nego što bi zakoračio pokraj obrambenog igrača, a zatim uputio šut preko sljedećeg bespomoćnog igrača obrane.
Cibona je u drugom poluvremenu preuzela kontrolu pošto je na poluvremenu vodila sa samo pola koša prednosti, uz prekrasan sklad između Draženove individualnosti i kvalitete momčadi. Bila je to iznimno uravnotežena momčad u kojoj je najviše koševa postizao Dražen, a u finalu su igri Cibone svojim koševima pridonosili Čutura, Knego, Nakić i Aleksandar Petrović. To je bilo ono što ih je izdvajalo od ostalih momčadi Europe.
Braća Petrović uživala su u posljednjim minutama susreta, proslavljajući svaki pogodak stiskanjem šake i poigravajući se bespomoćnom obranom uz isplažene jezike. U braće je sve to dolazilo zajedno: izvrsna igra na parketu, upotpunjena drskošću svojstvenom samo njima, pronalaženje zadovoljstva u spoznaji da je protivniku poraz najavljen trenutak prije nego što će se uistinu i dogoditi.
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI