Bio je četvrtak. Hladna zagrebačka predvečer, pod Tornjem su se loptali Cibona i Alkar. Pred pedesetak ljudi. Između kojih su bili i izbornik Brazila (Aco Petrović) i Bruno Šundov. Čovjek koji je promijenio 29 klubova u 16 država. I koji je nekada, prije sedam godina, nakratko bio i igrač Cibone. Između ostalih. Nekih klubova u Nikaragvi ili na Filipinima. Da, i Maccabija, s kojim je bio prvak Europe (2004). Uključujući pet NBA klubova.
Odavno više ne brojim
Zadnje što smo uhvatili, a teško je više i pratiti sve te putešestvije 221 cm visokog splitskog centra, jest da je potpisao ugovor u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. I što sada radi pod Tornjem?
- Bio sam to na početku sezone, samo kratko. Sada sam u Zagrebu.
Zna li sam izbrojati koji mu je to klub?
- Hoćete li iskreno? Nemam pojma. Davno sam prestao brojati.
I je li sada kraj?
- I to ne mogu reći, doista ne znam. Jedino što je sada izvjesno je da sam upisao KIF, izučavam se za trenera. To mi je prioritet sada. Time bih se želio baviti.
Ujedno je time Bruno Šundov postao najviši student KIF-a ikada. I teško će ga tko tu dobiti. U čovjeka je 221 cm. I 37 godina. Vrijeme je da se podvuče lagano crta ispod te karijere. Je li Bruno Šundov zadovoljan svojom karijerom?
- Zašto ne bih bio? Prezadovoljan sam.
Igrao je u 16 država, ima iza sebe pet NBA klubova, financijski je morao dobro proći...
- Ma, jesam, prezadovoljan sam. Ali, pazite, u cijeloj toj priči mi samo jedna stvar nedostaje. A to je reprezentacija. No, to su malo dulje priče, mislim to zašto se nije dogodilo. I to mi jedino nedostaje. Ostalo je skroz OK.
Kad bi mogao iz ove perspektive procijeniti, onaj rani odlazak u NBA, a imao je Šundov samo 18 godina kad je otišao u NBA, bi li to mijenjao ili ne?
- Stjecaj okolnosti tada je bio takav da nisam imao izbora. U to je vrijeme ponašanje ljudi iz KK Split prema meni bilo iznimno nekorektno i bio je to za mene u tom trenutku najpametniji izbor. Iako se meni tada najmanje išlo u NBA. Ali razlog za odlazak nije bio na meni.
Klubova je bilo pregršt, sjeća li se uopće svih tih svlačionica, koliko je tu igrača prodefiliralo. Onako odoka, blizu pola tisuće...
- Pa da, računajte da je u svakoj svlačionici bilo 15-tak igrača, ma, to je veliki spektar igrača, ne samo igrača, trenera, nego ljudi iz klubova, uprava. Imam ih dosta na fejsu. I stalno me zovu, pitaju za neke igrače, “znaš, igrao si s njim, kakav je”, a uvijek sam s nekim igrao. Lijepo iskustvo i ne bih to mijenjao, niti za ičim žalim.
Kad danas gleda na klince koje odlaze rano u NBA, da su potražili savjet od Šundova, što bi im on kazao?
Naše su tribine sramota
- Uvijek je bolje da sazriješ pa odeš. Evo, mogu reći iz svojeg iskustva, kada sam odlazio u NBA, nisam za to bio spreman, ali splet okolnosti bio je takav da je to, kako kažem, bio jedini izlaz za mene. Dosta se tu ružnih stvari događalo, bio sam na to prisiljen. Drugima bih savjetovao da sazriju, da igraju kod kuće nešto, ali opet ne mora biti tako, evo, pogledajte Šarića, on je tamo sazrio.
OK, imao je odigrano nešto u Europi prije toga.
- Imao je nešto i Zubac, Žižić je bio tu u Ciboni, nije imao nula iskustva kad je odlazio. A sad, je li rano ili nije, vrijeme će pokazati. Svakom je NBA izazov, a nemojte zaboraviti ni to da ima dosta slučajeva da ako ne zgrabiš šansu, možda se kasnije ta šansa neće ni ponuditi.
S obzirom na to da je krenuo u studentske vode, vidi li Šundov u budućnosti sebe kao trenera, ili s obzirom na svoja velika iskustva kao klupskog dužnosnika...
- Vidim se u košarci, to je sigurno, u nečemu vezanom za ovaj sport jer ovime se bavim oduvijek, meni je sada 19. profi-sezona, a košarku igram 25 godina. Volio bih biti trener, ali to ne mora ništa značiti. Volio bih upoznati tu drugu stranu košarke, izučiti terminologiju, to me zanima.
Od tih 19-20 godina, osim kratkih izleta u Ciboni i Osijeku, Šundov je bio u inozemstvu. Sada kada pogleda utakmicu Hrvatske lige, kako mu to izgleda?
- Nije teren problem, najveća su sramota ove tribine. To me najviše pogađa. Na ovoj utakmici ima više ljudi iz Sinja, nego iz Zagreba. I da, po meni je najveća sramota hrvatske košarke to što se ne mogu napuniti dvorane, ne mora biti cijela, nego četvrtina. Evo, ovdje možda ima sto ljudi. Ako... Mene te prazne dvorane najviše bole.
Jamesova inicijacija
I kad je karijera pred koncem, ajmo malo u triviju. Bruno Šundov bio je u Cleveland Cavaliersima kad je s drafta stigao rookie. Jedan poseban rookie. LeBron James. I legenda kruži. Ali neka je ispriča sam Šundov...
- Bila je to fora u to vrijeme. Znate kako je, svatko je imao nekakva rookie iskustva, onu incijaciju u NBA. I je, nemam što kriti, Ilgauskas i ja smo uhvatili LeBrona Jamesa u đir.
Kako?
- Svi su se nešto bojali, on je već tada bio faca, ono “LeBron je to”. Imao je već potpisan ugovor od Nikea na sto milijuna, ali kažem ja, “tko ga šiša, pa i on je samo rookie”. I ajde, majstore, “donesi krafne, novine”. I misliš da nije donio? Bilo je to tako, zajebancija dobra...
Ali LeBron je i najveći s kojim je igrao.
- Ma, znalo se odmah da će on biti igračina, bio je već tada super. Sve što je napravio do sada, bilo je predvidljivo već od prvog dana jer se odmah moglo vidjeti da je veliki radnik, ali i veliki vođa. Nije bilo teško to predvidjeti...
Pierce i Miller kao vođe
Najbolji s kojim je igrao, ali ne i jedini.
- Definitivno, bilo je tu još velikih igrača. Igrao sam s Dirkom Nowitzkim, čak smo bili draftirani iste godine, onda sam u Bostonu igrao s Paulom Pierceom, pa s Reggiejem Millerom u Indiani. LeBron je prirodna zvijer, ima on želju, ali fizički je čudo, s tim s rodio. Međutim, izdvojio bih Reggieja Millera i Paula Piercea, koji su primjeri što znači biti vođa, što znači biti kapetan neke momčadi. Poslije je to pokazao i Nowitzki. Ali, kažem, u vrijeme kad sam ja bio u tim momčadima Miller i Pierce su bili igrači kojima ne treba trener. LeBrona sam kačio u vrijeme kad je bio jako mlad.
Sada je Bogdanović u Indiani, a Šundov je igrao tamo. Posebna košarkaška atmosfera.
- Indiana je košarkaška država, to je ono što je u našim okvirima Zadar. Uostalom, to je jedina NBA dvorana koja je rađena isključivo za košarku, stalno je sve puno, ljudi žive košarku i na ulici, postoji kultura navijanja, jednostavno je to košarkaška država. Indiana i Pacersi su broj jedan, ma hrvatski Zadar, kažem vam...
A Bruno Šundov je ikona. Karijera koja je posebna. I na kraju koje imamo sretnog čovjeka. A to je i smisao sporta. Zar ne?
I nešto priča za unuke. Ono o LeBronu i krafnama...