Bio je godinama u Grčkoj, uostalom, tu su i grčki korijeni. Slobodan Subotić Piksi, Cibonin trener, u Grčkoj je Lefteris. I prati nogomet, tko ga ne prati.
- O, kako da ne. Ići ću na utakmicu.
A za koga će navijati?
- Za svoje.
Dobar odgovor. Piksi Subotić s tim nema problema, naučio je.
- Tako sam išao na rukomet kad su igrale Slovenija i Hrvatska. Pitali su me Slovenci (Piksi je dugo igrao u Olimpiji, supruga je Slovenka, u Ljubljani im je dom) za koga ću navijati. Za svoje. Mama bi u svakom slučaju pobijedila jer ima i hrvatske i grčke krvi.
Subotiću ovaj tjedan u Zagreb dolaze i grčki prijatelji.
- Najavili su se neki novinari, onda i jedan dečko koji je bio u Olympiacosu, sada je menadžer u Grčkom savezu.
U Kijevu se vidio inat
A kakva su mu očekivanja?
- Kad se dogodila promjena trenera, koja je očito bila potrebna, dogodio se pozitivan šok. I to se moglo lijepo vidjeti na utakmici u Kijevu. Kod igrača su se probudili inat, želja, promjena trenera donijela je dobro i. očito je, bila je to u tom trenutku jedina solucija. Doduše, na igračima je bilo puno toga jer trener u dan i pol ne može napraviti previše. Koliko se ja razumijem u nogomet, prema onome što sam vidio u Ukrajini, lopta je išla, nešto se odigralo i bila je to dobra predstava. S obzirom na to, ja sam optimist.
Grci će opet odigrati bunker, i u Zagrebu, a onda i u Ateni. Kako takav stil nogometa prihvaća temperamentna javnost, navijači...
- Navikli su. Znate, u Grčkoj je teško igrati, samo je nekoliko terena u odličnom stanju, ostali su neravni, negdje nema ni trave, pa i zbog toga Grci njeguju takav stil, na koji se brzo priviknu i oni se koji dođu sa strane. Nema tu neke ljepote, šmeka, onoga što imaju hrvatski igrači, teško ćete u Grčkoj vidjeti pas po dubini...
Međutim, Grci, kako čita Subotić, a i po onome što čuje od svojih brojnih prijatelja, dolaze u Zagreb puni ambicija.
Nijedan nogometaš nije u rangu Spanoulisa
- Rekao bih čak da kod Grka vlada veliki optimizam. Shvatio sam to i dok sam davao jedan intervju jednoj grčkoj reviji o tome kakvo ozračje vlada u Zagrebu uoči ovih kvalifikacija. Poštuju oni hrvatsku reprezentaciju, ali vjeruju u sebe. Svi se pozivaju na scenarij iz 2004. kad se iz kvalifikacija otišlo do europskog trona. Osjeća se da su puni entuzijazma, a tu pomaže i klima, koja očito sada postoji unutar reprezentacije, dobra atmosfera među igračima, samopouzdanje. Žao im je što neće biti gostujućih navijača na obje utakmice jer su u Grčkoj već spremali neke čartere za Zagreb.
Kako je u nogometnoj reprezentaciji u odnosima između igrača, postoji li i tu rivalitet između Panathinaikosa i Olympiacosa, ili se to ne primjećuje?
- Naravno da postoje podjele na Panathinaikos i Olympiacos. Događalo se čak, posebno ako bi neko okupljanje reprezentacije palo odmah nakon derbija Panathinaikosa i Olympiacosa, da su igrači tražili da ne budu, ne u istim sobama, nego na istom katu u hotelu s igračima koji su iz suparničkog tabora. Publika, javnost, novinari, ma, svi podgrijavaju takav ugođaj pa su sve te stvari za Grke praktički normalne. Iako se sve smiri nakon tri dana. Oni su temperamenti, zapaljivi, ali imaju taj neki neodoljivi šarm, pa tako znam puno ljudi s naših područja koji, dok su Grčkoj, govore da to ne mogu izdržati, ali im je onda krivo kad više nisu dio tog uzavrelog ugođaja. Uostalom, evo jedan primjer, kad sam bio trener Panathinaikosa, prva stvar koju su mi rekli jest da ne smijem ići na kavu u Pirej...
Jesu li u Grčkoj nogometaši veće zvijezde od košarkaša?
- Nisu. Jedan Spanoulis još uvijek nema premca, kao što su to nekada bili Diamantidis ili Papaloukas. Mislim da je to i zbog toga što su Olympiacos i Panathinaikos još uvijek kao klubovi u vrhu Europe, osvajaju trofeje, a kod nogometa to nije slučaj.