Giuseppe Giergia, čovjek u kojem košarka živi vječno, svoj 82. rođendan proslaviti će s obitelji, a kasnije će se pod obručem naći s prijateljima. Njemu godine nisu nikakav teret i po tomu je jedinstven, možemo slobodno zaključiti - na cijelom svijetu!
- Ne bih išao tako daleko, međutim sigurno znam da na prostorima bivše države, napose moji dragi prijatelji, s kojima sam stvarao nove vizure ovoga sporta, nisu aktivni. Svatko iz svojih razloga, dok je moja životna filozofija sadržana u činjenici da čovjek stalno, kad je god moguće, mora biti u pokretu. Tako pomaže sebi i drugima! Jer da ne igram košarku i ne vježbam jogu, tko zna u kakvom bih zdravstvenom stanju bio danas -veli Pino.
“Jedan je Pino u košarci, sve ostalo je kopija!” Ovu je izjavu prije dvije godine u Jazinama dao slavni košarkaš Zoran Slavnić, kojem je Giergia bio nadahnuće.
- Uvijek je dobro prisjetiti se takvih zaključka od ljudi koji znaju što je košarka. Ono što mene u ovom trenutku najviše veseli su gotovo svakodnevne utakmice s meni dragim prijateljima. Rekreiram se i zabavljam, nerijetko kao veterani KK Voštarnica odlazimo na turnire, domaće i inozemne. Spajamo ugodno s korisnim, ponekad odemo na dobar roštilj u restoran Rafaelo ili u neku konobu, malo popijemo, padne i pjesma. I tako prolaze dani - zbori Pino koji u koji u svom stilu govori o sadašnjim suparnicima na parketu:
Gledam samo Euroligu
- Ravnopravni smo unatoč velikoj razlici u godinama, jer mnogi su 40-godišnjaci ili koju godinu više. Imaju svježinu dok kod mene prevladava znanje, ha-ha. Znam da mi neće zamjeriti na ovome. Prava su klapa i znaju da su kvaliteta i znanje najvažnije u svemu pa tako i u sportu. Simpatični su i užitak je što mi čine društvo na parketu - pohvalio ih je Giergja te nastavio:
- Gdje god dođem na turnir, svi me pitaju koliko imam godina. Moj odgovor je “blizu sam četrdesete”. Sve iz razloga da mogu igrati u svim selekcijama. Tako smo nedavno igrali u Kranjskoj Gori i ubacim preko jednog momka nekoliko trica u seriji, što za mene nije ništa neobično, kao ni da i dalje držim 90% s crte slobodnih bacanja. Pitam ga, “koliko ti je godina?”, a on brzo odgovara - 38. Kažem mu. “Dobro je, tu smo negdje, ja sam ‘37. godište!” Dečko se razvalio od smijeha, srdačno sam ga zagrlio i poželio svoju dugovječnost uz košarku - u vedrom je tonu Giuseppe ispričao malu zgodu s terena.
Večernje sate, napose kad su na TV programu košarkaške utakmice, Pino provodi u fotelji i netremice prati što se zbiva u svijetu u kojem je nekoć kraljevao.
- Nažalost, gledam samo Euroligu u kojoj me igrom fasciniraju Facundo Campazzo, Shane Larkin, Scottie Vilbekin i Sergio Rodriguez. Uživam u njihovim igrama, doslovce, ponekad me ostave bez daha. Naklonim se nakon njihove vrhunske košarkaške predstave - kazao je Pino i zastao.
U stranu je gurnuo i slavljeničku tortu. Uhvatio je malo zraka i onda brižnim izrazom lica, na kojem se moglo iščitati i dovoljno razočaranja hrvatskom košarkom, rekao:
- Ne volim se ponavljati, no jednostavno moram, jer nekima ni nakon stotina puta ponovljene istine nije jasno da nas četvrtinu stoljeća nema ni blizu pobjedničkom postolju. Zašto? Jer su košarku u ruke dobile ‘štetočine’ koje nas u svijetu blamiraju na brutalan način. Zar najzorniji primjer nije činjenica da se nismo ugurali ni među 32 reprezentacije koje su nedavno igrale na SP-u. Da smo otišli tamo, možda bismo uhvatili mjesto za Olimpijske igre. Ali kako ćemo uhvatiti kad nas nigdje nema, jači od nas su u kvalifikacijama bile Rumunjska i Nozozemska! I sad Hrvatska ulaže puste milijune za ‘repasaž’ kroz koji bismo kao trebali proći do Tokija. I tko će to platiti? Narod kojeg se ionako ‘muze’! Bilo bi primjerenije da troškove snose oni koji su odgovorni za sadašnje stanje u košarci, neka plate iz svojih džepova. Umjesto toga mi ih nagrađujemo pričuvnom opcijom za moguće putovanje na Olimpijske igre. Nitko ih ne optužuje, nego o njihovu neznanju ne govore Pinko i Palino, nego rezultati - žustar je Giergja, a osvrnuo se na spomenuto SP:
- Tamo su Amerikanci došli sa ‘žnj’ reprezentacijom i odmah sam rekao kako na SP-u nemaju što tražiti. Onda s druge strane primijetim Campazza koji je, primjerice, od srbijanskih bekova, koji tobože igraju vrhunsku košarku, napravio klaunove. Vozao ih je oko sebe, “ispijao im je mozak”, glavinjali su kao ‘napušeni’, nisu znali gdje se nalaze. Ili Luis Scola, čovjek u četrdesetima, koji je Nikolu Jokića, NBA zvijezdu i reprezentativca Srbije, onako sporog pojeo kao masnu tortilju - slikovito će Pino.
Nemamo više kvalitete
Ono što ga osobito peče jesu igre naših predstavnika u ABA ligi, Zadra i Cibone. Za HT Premijer ligu je samo zaključio: “Nema potrebe trošiti riječi na nešto gdje kvaliteta ne stanuje!”
- Koliko znam, Cibona je ostvarila dvije pobjede i to iz razloga što su u međusobnom dvoboju bili bolji od Zadra koji iza sebe ima svih sedam poraza. I onda kako ne zaključiti da baš u Zadru deset zadnjih godina traje epidemija imbecilnosti, odnosno svake godine se bore za ostanak u ABA ligi, a bilo je i ispadanja. Znaju me pitati što mislim na ovu temu? A što ću misliti o našima, jer nema kvalitete, jednostavnije rečeno - katastrofa. I kako na tome možemo graditi budućnost naše košarke? Nikako! Evo, gledam i Split u ABA dva ligi ‘baulja’, lako ih nadigraju u Novom Pazaru, Čačku, Nikšiću, Tuzli, gdje sve ne dobivaju šamare kao da se na Gripama nikad nije igrala košarka. Strašno! - zdvajao je Pino vrativši se Zadru koj je oslikao kroz primjer izostanka selekcije igrača i trenera.
Nisam igrao protiv Zadra
- Čudan kriterij imaju u Zadru kad dovode trenere. Najbolji primjer je sadašnji trener Danijel Jusup koji je kao ‘spasitelj’ stigao čini mi se deseti put na zadarsku klupu. Moram podsjetiti kako je spomenuti trener pet godina u kontinuitetu, što se smatra ključnim razdobljem za dobar rezultat, radio u Trnskom, vodio je Zagreb. I gdje je danas taj klub? Nema ga, ne postoji, ali tobožnji stručnjak je dobio novi posao, briga ga za Zagreb. I sad čujem priče o uskrsnuću zadarske košarke. Svašta - rezigniran je Pino kojem nije promaknuo još jedan detalj u Zadrovoj košarkaškoj svakodnevici.
- Mnogi koji danas igraju u Zadru, ili ga vode, kao i oni koji namjeravaju doći, igrali su godinama protiv Zadra, i kad nemaju kamo, što mislite koji im je izbor. Opet Zadar! Jer znaju da se tu dobro ‘sisa’ gradski proračun kojim se plaća njihova nesposobnost. Od svih koji su nešto vrijedili, a držim da sam među njima, jedini nikad nisam odigrao ni jednu utakmicu protiv Zadra, kojem sam dao srce i dušu. I dalje neznalice ‘mantraju’ kako je Zadar grad košarke! Je, bio je nekad, danas više nije, titulu je, primjerice preuzeo, Kaunas. Zašto to govorim? Prije nekoliko dana sam gledao Žalgiris, civilizirana publika je uživala unatoč porazu njihove momčadi. Zašto? Došli su gledati košarku koje u Zadru nema - zaključio je Pino.