On je ovdje od početka. Doron Jamchi, legenda izraelske košarke, šuter kakav se rijetko viđa, danas 58-godišnjak, nezaobilazno je lice Zadar Basketball Tournamenta. On je ambasador ovoga turnira, a Jamchijeva obitelj i direktorica turnira Zdenka Zrilić u prijateljskim su odnosima. Jamchi se, uostalom, danas bavi kao zaposlenik Maccabija marketingom, odnosom sa zajednicom i to je posao koji ga posve zaokuplja.
- Ja sam i ambasador i prijatelj ovoga turnira, ali i ljubitelj ovoga grada, njegove slavne košarkaške povijesti. Pričam s ljudima o slavnim danima, o legendarnim Jazinama. Sjećam se i svojih utakmica ovdje, nikada nije bilo lako igrati u Jazinama, atmosfera je bila luda poput one u Grčkoj, ali ljude vole košarku, obožavaju igrače i ja uživam u takvom ambijentu.
No, nije samo to razlog zašto je Jamchi ovdje.
- Odnos sa Zdenkom Zrilić jako je važan, ona je prijatelj, ali i veliki profesionalac, njezina vizija se nekako poklapa i s mojom ulogom u Maccabiju, vezana je za mlade, za zajednicu, znam da s kćerkom Kreše Ćosića kreće u jedan veliki projekt na dobrobit svih i to je nešto što i ja radim u Izraelu.
Nekada je imao vlastiti biznis s nekretninama, osiguranjem, ali njega sada vodi supruga, Jamchi je profesionalac Maccabija. Kao i nekada, dok je gradio igračku ostavštinu kao jedan od najboljih šutera koji je igrao u Europi.
Dražen je bio zabavan
- A što je s hrvatskim šuterima, pa i oni su bili sjajni. Vremena su se promijenila, danas, recimo, nema igrača poput Dražena, koji je mogao zabijati po 50, 60 poena. Te smo stvari ostavili iza nas. Možda je to dobro, a možda i nije.
Neki će reći da se danas igraju bolje obrane nego je to slučaj bio nekada?
- Ne vjerujem u to, jer mogli ste u ono vrijeme igrati na Draženu najjaču moguću obranu, a on bi vam opet zabio kad je god to poželio. Kad bi danas igrač zabio 50, 60, to bi bilo malo čudo, ne znam zašto je to tako.
U Hrvatskoj vladaju oprečna mišljenja o tome tko je bila bolja momčad, ona Cibonina s dva naslova europskog prvaka ili ona Jugoplastikina s tri naslova europskog prvaka. Kao netko tko je igrao i protiv jednih i protiv drugih, što mislite o tome?
- Split je imao momčad s toliko potencijala i mislim da je to bio nezaboravna momčad. Kad samo pogledate što su sve ti Splitovi igrači napravili kasnije, krenimo samo od Tonija ili Rađe, kojega sam sreo ovdje, onda mogu reći da je Split bio bolja momčad. Ovisi, jasno, kako tko gleda.
Sa Splitom ste igrali za europski naslov, finale 1989. godine, koliko pamtite tu utakmicu, uoči nje bili ste favoriti?
- Možda jesmo, ali razlika u tom finalu nije bila u tome što je tada Split možda bio gladniji pobjede, nego što je bio pametniji od nas. Mi takvi nismo bili u tom finalu, izgubili smo. U sportu možeš biti favorit, ali to obično nije dovoljno. Oni su nas dobro pročitali, znali su kako igrati s nama, zaustavili su McGeeja, mi se na to nismo adaptirali.
Spomenuli ste Dražena, jeste li ga ikada čuvali?
- Pokušavao sam.
Kakvo je to bili iskustvo?
- Pa imao je sjajne pokrete, odličan dribling, mogao je pronaći način da šutne iz bilo koje pozicije koju zamisli. Imao sam priliku i igrati s Draženom u selekciji Europe 1987. godine, jednom, kad je bio mlađi, kad je tek ulazio u reprezentaciju smo čak dobili Jugoslaviju i to za nas bila velika stvar. Volio sam Dražena, ne zato što je bio sjajan igrač, već i stoga što sam ga doživio kao vrlo zabavnog tipa.
Je li bilo između vas trash-talka za vrijeme utakmica?
- Bilo je i toga, no kada smo bili zajedno izvan terena, on je bio doista zabavan tip. U utakmicama je bio silno ozbiljan, no kad s nekim provedete više vremena, onda znate kakav je i osobno. Sjećam se da me je ta druga strana Dražena silno obradovala, kad sam je upoznao.
Uz današnje često površne medije, u reality vremenu koje živimo, bi li Dražen Petrović po vama bio toliko dobar igrač i danas ili bi ga sve to bombardiranje medija, pa i kroz fake-news što se danas događa često, poljuljalo?
- Bio bi jednako dobar. Znate, on je čovjek koji je imao svoj put, svoj cilj. I ništa ga s tog puta nije moglo udaljiti.
Tko je po vama bio bolji igrač Dražen Petrović ili Toni Kukoč?
Igrao bih NBA ligu
- Za mene je to bio Dražen. On je najveći potencijal koji se ikada pojavio u Europi. Toni je bio veliki igrač, no da je Dražen ostao živ, da je mogao igrati do konca neke normalne igračke karijere mislim da bi za njega samo nebo bilo granica.
Jednom, čini mi se da je to bila 1995. godina, Ciboni ste zabili koš sa svoje trice, koš za pobjedu u Tel Avivu. Je li vam to jedan od najdražih koševa.
- A ne, jednom sam Jugoplastici zabio sa sirenom za pobjedu u Splitu, a s obzirom na snagu te momčadi, to mi je vjerojatno najdraži poen u karijeri. A taj koš protiv Cibone, znate što, ja sam provodio sate i sate na vanjskim terenima, igrao sam i po kiši i bez svjetla. Šutirao, šutirao, pa kad mi je dosadilo, počeo bih šutirati iz svih pozicija i sa svih udaljenosti. Tako da onaj koš protiv Cibone možete nazvati sretnim, no i on je došao kao rezultat treninga, za takav šut pogoditi trebaš znati koristiti svoja ramena, ruke, procijeniti duljinu, uhvatiti smjer. Znam da ljudi koji vole košarku uvijek pamte takve šutove. Znao sam ja to ponekad pogoditi, nije bilo samo protiv Cibone...
Imali ste ponude iz NBA lige, zašto niste otišli?
- Pa pokušao sam, čak sam umalo potpisao za Washington. No, drugačije je bilo vrijeme, jer danas imate stotinjak igrača izvan SAD-a u NBA ligi. Danas je lakše nego nekada. Da danas igram, sigurno bih bio u NBA ligi.
U Maccabiju ste bili zadovoljni?
- Bio sam sretan tu, no kao sportaš uvijek želite više, a NBA je velika, najveća razina. Cijeli NBA danas je pun ljudi koji nisu Amerikanci, puno je sve to lakše. I sama liga želi neameričke igrače, ne samo radi igrača, nego i radi biznisa.
Kako gledate na svote koje danas dobivaju najbolji igrači, taj ples milijuna koji nije bio takav u vaše vrijeme?
Ambasador naroda
- Znate što, ja sam zadovoljan. Danas su svote milijunske, a za takve, recimo za milijun, možete kupiti četverosobni stan u Tel Avivu. U moje vrijeme nisu bile milijunske svote, ali ja sam mogao kupiti takva dva stana za 150-200 tisuća dolara. Ako me razumijete. Mislim da današnji igrači zaslužuju takve ugovore, oni rade vrlo težak posao.
Kako danas gledate na tragičan kraj Monija Fanana, važnog čovjeka Maccabija, u čiji su biznis igrači, pa i vi ste navodno bili jedan od tih, investirali novac, pa se on zaigrao s financijama i tragično završio?
- O tome meni nije lako pričati. Moni je imao dvije strane. Bio mi je poput oca, od onoga trenutka kad sam stigao u Maccabi. On je sve napravio kako bi se igrač osjećao dobro. Kada netko okonča svoj život na način na koji je to učinio on, onda o tome nije lijepo govoriti, pa biram pričati o lijepim stvarima.
Recite nam što to Maccabi znači za izraelski narod, ali i za Židove u cijelom svijetu?
- Maccabi su godinama doživljavali kao izraelsku reprezentaciju. Izrael je mala zemlja, znate i kakav je naš položaj, tko su nam susjedi, znate što se sve događa. Međutim, kad tu postoji sport, idete van, susrećete ljude, netko čuje za vas i to vam daje samopouzdanje, a to je vrlo važno. I vi ste prošli kroz konflikt u vašoj povijesti i volim kad ljudi imaju odanost prema domovini. Maccabi je svojevrsni ambasador Izraela, našeg naroda. Evo, ti klinci s Avdijom su prvaci Europe i to je super priča, jer se onda ne priča o problemima, o toj gaza-šmaza situaciji i mislim da je potrebno da postoje neke druge teme o kojima možemo pričati. Sport, košarka, to je sreća, prijateljstvo, a ta prijateljstva postoje doista posvuda.
I na koncu, otkuda su vaši korijeni, odakle je vaša obitelj stigla u Izrael?
- Moja obitelj je stigla u Izrael iz Iraka, 1950. godine. Izrael je tada bio nova zemlja, nastao je tek dvije godine ranije. Napustili su moji Irak jer je u to vrijeme situacija u Iraku za Židove postala neugodna. U Iraku je živjelo oko 100.000 Židova, gotovo su svi došli u Izrael, pa i moji...