Probudili smo ga iz sna, ali Toni Kukoč u svom je domu u Chicagu znao zašto ga zovemo i nije mu bio nikakav problem govoriti o Dini Rađi, prijatelju i suigraču s kojim je toliko toga ostvario i osvojio u klupskoj i reprezentativnoj košarci. Rađa je u subotu izabran u košarkašku Kuću slavnih u Springfieldu; većeg priznanja za košarkaša od toga nema. To je, jednostavno, najveća moguća nagrada, Rađa je izabran, a Kukoč je ostao na - čekanju.
- Za mene nema boljeg igrača u Europi, nikoga tko je to više zaslužio od njega, i smatram da je taj izbor više nego zaslužen. Možda je Divac bio s jednakim izgledima, no samo je jedan mogao proći.
Bio je velik radnik
Kukoč sebe ne spominje, makar na papiru, po učinku i dojmu, kako god okrenete, ima više od Rađe.
- Hahaha... Pa ne mogu ja samog sebe staviti ili spominjati u ovom kontekstu, ionako sada govorimo o Dini. Da se mene pita, ja bih sebe stavio u Kuću slavnih dan nakon završetka karijere, a ovako moram čekati da košarkaški mudraci u Springfieldu upale zeleno svjetlo. Izbor Dine je na mjestu, gledajući klupsku i reprezentativnu karijeru, individualnu vrijednost.
Opisivati Dinu kao igrača, kaže Toni, nema smisla.
- On je opisan, nemam ja tu što dodati. Moja su sreća i čast što smo bili suigrači. Od kadeta nadalje osvajali smo skupa sve živo dok nas karijere nisu odvele na različite putove. Možda je bolje istaknuti koliko je Dino bio velik radnik. O tome ljudi malo znaju, to se nije moglo vidjeti ni na treninzima, jer on se spremao i individualno, pa je i u NBA ligu vodio sa sobom kondicijskog stručnjaka Mirka Krolu. Dvije smo se godine i zajedno pripremali s Krolom dok smo bili u Italiji, on u Rimu, ja u Trevisu. Tako znam što je sve prolazio i zašto bi svaki početak sezone dočekao apsolutno spreman. U redu, mi tih godina nismo valjda imali sedam slobodnih dana ukupno, uvijek bi se nešto igralo, ali taj je rad obilježio puno toga. Kasnije kad ostariš, moraš malo usporiti, dati svome tijelu mrvicu zraka. Ta spoznaja da samo fanatičnim radom svome talentu možeš dati da dođe do izražaja bila je njegova najveća snaga.
Mnogi će laički reći da je lako Dini bilo zabijati koševe kad je imao Tonija uza se, koji ga je hranio loptama zatvorenih očiju.
- E, to je super! Isto se tako može reći za Jordana i Pippena, Malonea i Stocktona... Svi imaju neku vezu, a ja kažem da je naša zajednička sreća da smo igrali zajedno od 16. godine i to je naša tajna, dovoljan nam je bio pogled da znamo što moramo napraviti. S obzirom na to da je lopta više bila kod mene, logično je da sam više ja njemu asistirao. To je tako normalno u košarci. Na kraju je korist bila obostrana, a najveću je korist imao naš klub, Jugoplastika.
Rađa je bio “četvorka”, “power forward”, nenadmašan u reketu, pogotovo jedan na jedan, gdje je bio nezaustavljiv, ali Rađa je u europsku košarku unio nešto što dotada nije viđeno.
- Dino je prvi igrač s tom visinom - govorimo o 210 centimetara - koji je trčao kontre. I trčao ih je tako da je to bilo milina gledati. Stvarno se ne mogu sjetiti nijednog sličnog igrača u to doba, koji je to bio sposoban raditi. Dino bi to radio i kad bi uhvatio obrambeni skok, a ako je netko drugi hvatao loptu, znalo se da Dino već trči na drugoj strani.
Trebalo je samo na vrijeme poslati točnu loptu.
- Rodman je volio trčati kad bi bio skroz u utakmici i kad bi mu bio gušt igrati, međutim Dino je bio bolji.
Trening, pizza i ćevapi
Postoji li neka neispričana anegdota o Dini i Toniju?
- Ma, takvih više nema. Toliko je puta sve rečeno, da ne kažem opjevano. Meni ništa ne pada na pamet. Ali vam mogu iz dana u dan prepričavati što smo radili, da smo svaki dan bili u dvorani najmanje sedam sati. To je ono što nas najviše veže. Nakon treninga bismo otišli na pizzu ili ćevape, ali to, pretpostavljam, nikoga ne zanima.
Kod Tonija se ne da primijetiti ljubomora ili zavist što je Dino uletio Kuću slavnih prije njega.
- Ni slučajno. Ponavljam da je on to zaslužio više od bilo kojeg europskog košarkaša. Ja sam svoje napravio, izbor najmanje ovisi o meni.