Kišna nedjelja u Zagrebu bila je daleko bolja od one prethodne u Istanbulu, koja je zaključena potopom druge vrste. Hrvatsku je tjedan dana ranije u osmini finala Eurobasketa potopila Rusija, a kapetan Roko Ukić još uvijek traži odgovore zašto se to dogodilo.
Pogotovo jer je došao na kraj puta, što je i potvrdio odmah na početku razgovora...
- Razmišljao sam, bez obzira na ishod Eurobasketa, o kraju reprezentativne karijere, a sad se to razvilo samo od sebe - počeo je Roko ovu priču.
- Dobro je to za mene, ali je dobro i za reprezentaciju. Sad smo u situaciji kad se mora dogoditi smjena generacije, igraju se te kvalifikacije za SP, koje bi meni bile četvrte, a ja u njih ne bih mogao ući s istim žarom nakon svega što sam odigrao. Vrijeme je da uđu momci koji će imati taj žar, potrebu predstaviti sebe, dati više nego ja mogu. Uostalom, do sljedećeg velikog natjecanja su dvije godine, ja ću tada imati 35 i pitanje je koliko ću moći ponuditi. Logičan je potez povući se. I nisam to odlučio preko noći, razočaran Eurobasketom, nametala se ta odluka već nekoliko godina. Možda bi čak bilo prirodno da sam se oprostio nakon Rija, ali kako smo igrali dobro lani, nadao sam se da ove godine možemo napraviti nešto više pa sam još imao taj entuzijazam.
Hvataš se za dobro
Je li na kraju reprezentativnog puta razočaranje nakon neuspjeha još i veće?
- Iako bih možda trebalo biti, ovaj put nisam razočaran kao što sam bio lani nakon poraza od Srbije u četvrtfinalu OI, gori mi je bio i onaj poraz od Litve u polufinalu Eurobasketa prije četiri godine, i prije od Slovenije, Španjolske... Ove sam godine zbog nekih problema s ozljedom tijekom priprema napravio sve da budem u najboljem mogućem stanju i mislim da sam to u neku ruku uspio napraviti.
A što se dogodilo reprezentaciji?
- Nije sve funkcioniralo onako kako smo htjeli i mislim da naš poraz od Rusije nije produkt lošeg dana, nekog nesretnog spleta okolnosti, mislim da od prvog dana ovog ljeta nismo vrijedili za više, bez obzira na pumpanje očekivanja. Kad vratim film, sad mi izgleda tako, a u tom slučaju nemaš za čim previše žaliti. Igrao sam 15 godina za reprezentaciju i ne moram najviše žaliti za posljednjim pokušajem. Mogao sam nešto napraviti i prvu, i sedmu godinu... Gledam cijelu priču i onda više žalim za nekim stvarima koje su se dogodile ranije.
Jesu li se problemi mogli detektirati ranije, riješiti još na pripremama?
- Kad si u nekoj momčadi, kao sportaš se uvijek nadaš najboljem, hvataš se za ono što je dobro i što bi moglo biti dobro. Kad sve prođe, onda si malo realniji, vidiš da je nešto bilo lošije, a nešto bolje. Ne volim naknadnu pamet, sad dijeliti lekcije, to svatko može. Svima je jasno da je bilo loše.
Što je s odnosima među igračima, koliko istine ima u raznim pričama o narušenim odnosima?
- Odnosi su bili najmanji problem. To su malo ona “hrvatska posla” kad tražimo neki vanjski utjecaj zašto nešto nije bilo dobro. Rijetko kad ćemo govoriti o sportu, činjenici da je protivnik bio bolji. Nepotrebno je tražiti objašnjenje u nekim stvarima, koje prije svega nisu istina, a i nemaju smisla. Medijski je zanimljivo razvlačiti priče koje zvuče bolje od toga da je protivnik bolje ubacivao loptu kroz koš. Mene su prije utakmice pitali o ozračju, tempiranoj formi... Rekao sam da u tom trenutku sve super zvuči, ali da će u slučaju poraza sve biti katastrofa. Nijedna momčad koja je izgubila nikad nije imala “dobru atmosferu”, niti se “borila”. Uvijek je tako u sportu. Takve stvari se vežu isključivo za rezultat.
Bojan Bogdanović govorio je nakon utakmice da mi jednostavno nemamo kvalitetu za nešto više...
- Bojan je emotivan tip, reagira “na prvu”, ali nije daleko od istine. Da imamo kvalitetu, vjerojatno ne bismo izgubili 20 razlike od Rusije. Opet, ja neću reći da nemamo kvalitetu, ali da smo se malo precijenili, to jesmo.