REUTERS/Murad Sezer
REUTERS

VELIKI INTERVJU ZA SN

MILJENIK SRBIJE SE POKLONIO HRVATSKOM VELIKANU Sale Nacionale riješio problem hrvatske košarke jednom rječju i objasnio: To što je Dražen radio s 18..

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 24.09.2017. u 10:27

  • SAŠA ĐORĐEVIĆ Izbornik srpske reprezentacije i trener Bayerna, o srebru na Eurobasketu, odnosu s Draženom, zašto Srbija ima, a Hrvatska nema playmakere i o Hrvatskoj

    Bio je to red intervjua koji je Saša Đorđević odrađivao u hotelu Iadera, u sklopu Falkensteinerova resorta Punta skala. Ostao je najdulje s hrvatskim pisanim medijima.

    Izbornik Srbije još u nedjelju je vodio finale Eurobasketa, onda je u ponedjeljak pozdravljao mnoštvo okupljeno ispod “balkona”, u utorak bio privatno u Londonu, u srijedu u Ateni, da bi već u četvrtak bio na klupi Bayerna, koji je igrao protiv Zadra

    - Kakav odmor, u utorak sam posjetio kćerku, koja je u Londonu počela s fakultetom, srijeda je bila rezervirana za oproštaj Dude Ivkovića u Ateni, u četvrtak sam bio u avionu za Zadar...

     

    Uvijek najviši ciljevi

    Upravo se pojavila vijest da je produžio ugovor sa Srpskim savezom na još četiri godine.

    - Ne, to nije točno. Imam ugovor do 2019.

     

    A ako Bayern uđe u Euroligu?

    - To sada nema veze, ove je sezone ovako, mogu voditi kvalifikacije.

    Iz ove perspektive zanima nas stav kako nakon što je Srbija ostala bez sedam od devet najboljih igrača ciljevi ostaju isti, kako se ide po zlato?

    - Nije tu ništa čudno. To je moj način razumijevanja sporta. Svatko ima jednake šanse za najviše ciljeve, a što su ciljevi viši, to ćeš do njih lakše doći. To je ono što sam izabrao. Meni je krivo što nekih igrača nije bilo, ali ambicija je ista. Mi smo na Eurobasket otišli sa 12 najboljih koji su željeli i mogli igrati s obzirom na ozljede. Taj stav prenio sam na igrače i na njih sam jako ponosan, zbog svih problema koje smo imali. Evo, i u polufinalu nam se ozlijedio Jović, imali smo dan odmora manje od Slovenije, ali išli smo na pobjedu i mogli smo do nje doći. Svima nama koji smo natjecatelji ostaje žal...

    Koliko je igračima bilo teško prihvatiti takav stav?

    - Već četiri godine smo zajedno. Naš je odnos profesionalan, ali i prijateljski. Mnogi me zovu i pitaju za neke svoje životne odluke. Oni su u meni prepoznali starijeg brata, ako ne i nešto više od toga. Kad sam preuzimao Srbiju, cilj je bio da se stalno borimo za medalje. Hoćemo li ih osvojiti, to ne znamo, ali mora postojati spoznaja da smo stvarno jaki. Recimo, nama je cilj bio dobiti Španjolsku, jer su oni dominirali deset godina, za mene je to bio znak da možemo sa svima. Sve to je začinjeno velikim radom, odricanjem, odnosom igrača prema zahtjevima i tu smo izvukli maksimum.

    Kako ste čuvali u sebi frustracije koje su se morale događati kad su otpadali igrači, ne zbog ozljede poput Teodosića, nego u slučaju Jokić, koji je izabrao rad na sebi za NBA ligu?

    - U direktnom odnosu s igračima bio sam otvoren, a javnost ne mora znati što se to događa unutar naša četiri zida. Javnosti predstavimo ono što mislimo da ona treba znati.

     

    Koliko vama treba da prihvatite poraz u finalu?

    - Bilo je suza. Krivo nam je, ali mi ne smijemo stati. Ovo nam treba biti motiv za dalje, za sljedeće prvenstvo. Mi smo lani igrali finale u Riju, kad sam ušao u svlačionicu nakon utakmice, odmah sam rekao igračima, “sljedeće godine idemo po zlato, ovo je sad gotovo...”

    Đorđević tvrdi da je tu uspostavljena razina odnosa u kojima je svima sve jasno.

    - Mi stalno nastojimo ići naprijed. Postavili smo jedan način komunikacije, interne i eksterne, razinu odnosa u kojoj svatko zna gdje mu je mjesto. I u tome idemo iz utakmice u utakmicu, sve do one posljednje. Nismo imali sreće ovo ljeto, bilo je puno ozljeda, ali bili su tu najbolji ljudi od onih koji su mogli biti tu.

    I novi vođa Bogdan Bogdanović. Je li se on za tu ulogu sam izborio ili ste ga na neki način vi pilotirali?

    - Njegova ga je kvaliteta postavila u tu ulogu, a ja sam kreirao cijelu priču oko toga. On se te uloge nije uplašio jer to je hrabar i pametan igrač. Jedan od onih za koje košarka nije sredstvo, nego cilj. A rijetki su takvi. Tu sam frazu čuo od pametnijih od sebe i ona je točna. Bogdan ima neviđen potencijal za rad, koji počiva na njegovoj strasti za košarkom. On nikad nije tražio izliku, a iz toga rada i ekstra rada, u kojemu je uvijek bio primjer, sve je to došlo na svoje.

    Hoće li on biti vođa i kad se svi vrate, kad tu opet bude Teodosić?

    - Bit će jedan od vođa, svakako. On će sad postati NBA igrač, a to su druge dimenzije. Bogdan je rekao nakon svega, “mi ćemo uzeti to zlato”...

     

    Imali ste priliku

    Čudi li vas što je Hrvatska prošla na Eurobasketu kako je prošla?

    - Trener sam reprezentacije koja je, možda, vaš najveći rival. I ne bih se želio uvlačiti u tu priču jer se moje riječi mogu krivo protumačiti. Vi analizirajte svoje stvari, mi ćemo svoje, tako je najpametnije. Uspjeh je relativan pojam, kao i ljepota, svatko to može tumačiti na svoj način. Imali ste priliku, to je sigurno.

    Koliko je za trenera koji iza sebe ima veliku igračku biografiju važno da to makne sa strane?

    - To je najvažnija stvar. Nikad svojim igračima nisam govorio, “kako smo mi” ili “kako sam ja”, niti ću to ikada reći. To je najveća zamka u koju može upasti trener s igračkom biografijom iza sebe.

    Čudi li vas podatak da Hrvatska već 22 godine nema medalju?

    - Iznenađuje me, to da. Sve je to borba, moraš se uzdati u sebe, u pravu selekciju, analizu, planove.

    Vi ste bili vrhunski playmaker, Srbija ih i dalje producira, ali zašto to ne uspijevaju Hrvatska ili Litva?

    - Warren Buffet kaže da su za real estate važne tri stvari - lokacija, lokacija i lokacija. Po meni za košarku su važni - bekovi, bekovi i bekovi. Oni po svojoj funkciji na parketu moraju mnogo više razumjeti onoga što trebaju prenijeti na teren. Oni moraju biti sposobni povezivati sve igrače. Mi svi živimo na Balkanu, a reći ću tu za Srbiju, košarka je najadekvatniji sport za naš karakter. Košarka je sport vica, podvale, ono “gledam lijevo, dajem desno”, tu ima šarma, šale, zezanja. Isto kao što i vi živite ovdje, čim se ustanemo, moram smisliti neku podvalu jer tako smo odgojeni. Gledaš kako da prevariš sustav, kako da kupim auto za manje novca, kako da nešto što košta 100 platim 50. To je to. Na ovom prostoru i dalje ima odličnih reprezentacija. Evo, Slovenija je prvak.

    Ali opet zašto Srbija ima playamkere?

    - Puno se radi, od kampova preko ljeta i to pomaže. Nama u Srbiji pomažu i uspjesi reprezentacije jer oni vežu nove generacije. Recimo, ja sam nakon SP-a u Manili 1978. odlučio da ću biti košarkaš jer sam htio biti Kićo ili Praja. Tu se klinac zaljubi, odluči se žrtvovati za košarku da bi stigao do određene razine. Uostalom, mi u Srbiji po generacijama koje su dobre ili nisu dobre u mlađim kategorijama, znamo kad se dogodi najbolja selekcija. Nakon velikih rezultata reprezentacije. Evo, mi smo prije tri godine bili drugi u svijetu i tereni su bili puni, na Adi se nije moglo doći na red za basket. Prije pet-šest dana isto tako, sada klinci vise iza zgrade gdje je do jučer bio parking. Možda je to recept i za vas.

     

    Jako mi se sviđa Šarić

    Rađa li se play i na ulici?

    - Taj dio odgoja vrlo je potreban, taj basket “tri na tri”. Ako ne pobijediš starije, nećeš stići na koš koji jedini ima mrežicu, gdje te svi gledaju, gdje je ostati na terenu stvar prestiža, mangupiranja, važnosti na kvartu...

    Je li Luka Dončić bolji ili jednak Draženu Petroviću u dobi od 18 godina?

    - Ne bih otišao tako daleko. Dražen je bio jedinstven, ono što je Dražen radio sa 18 je neponovljivo. Dončić je na dobrom putu da postane najbolji europski igrač, on sazrijeva brzinom svjetlosti, oko njega je momčad koja mu omogućava da se njegove pogreške manje vide. Voli košarku, posvećen je.

    Koliko je bilo blizu da Dončić zaigra za Srbiju?

    - Nije bilo blizu uopće, on je sam odlučio, momak je to koji je rođen u Sloveniji.

    Vratimo se na Dražena?

    - U tim je godinama kakve sada ima Dončić Dražen igrao dva finala Kupa Koraća, to je bila njegova ulaznica u veliki svijet. Kasnije došla Cibona, Real, NBA, bila je tu i reprezentacija. Dončić ima veliki klub, koji stalno ide na velike rezultate, a na velikoj sceni se rađaju veliki igrači. Radeći velike poteze. Bez velike scene ne može se biti najveći.

    I za kraj, kako vam izgleda Dario Šarić?

    - On se meni jako sviđa. Posebno njegov stav oko igranja za Hrvatsku. Kad su ga u Philadelphiji pitali što će biti s reprezentacijom, bez razmišljanja je kazao da će igrati. To je pravi pristup.

    Bio je plan da ostane s nama 15 minuta. Protegnulo se na više od pola sata...

     

    EKSTREMNO SUPARNIŠTVO S DRAŽENOM

    U igračko doba Dražen vam je bio konkurent na parketu?

    - Bio je to ekstremno jako suparništvo. Mi iz Partizana smo gledali na Cibonu kao na vrhunsku momčad, koja je imala ambijent, punu dvoranu, zvijezde tadašnje košarke, novac... I bio je rival za pobijediti, isto kao Zvezda, a poslije Jugoplastika. I da, postojao je rivalitet između nas na tim bekovskim pozicijama. Bilo je velikih dvoboja, bilo je dobrih utakmica, mi smo bili generacija ili dvije ispod te Cibone, ali smo postavljali sami sebi ciljeve da ih dobijemo.

    Kakav je bio vaš odnos s Draženom?

    - Kada je bio u vojsci u Beogradu, s nama je trenirao. Znao je reći da je igraču poput mene bila potrebna manja momčad nego je to bio Partizan kako bih dobio prostora. Znate ono, “pustit ćemo ga negdje da igra”...

    Zaiskrilo je nakon jedne utakmice, u kojoj mu je Dražen navodno rekao da neće igrati za reprezentaciju...

    - To je mali detalj na koji ja sada, iz ove trenerske distance mogu drukčije gledati. Konstrukcija ondašnje reprezentacije bila je ispravna. Uz jednog napadača, kakav je bio Dražen, nije trebao na poziciji playa sličan profil igrača, već se tu tražio netko tko može odigrati obranu i tko je kompatibilniji s Draženom. Pa su tu bili korisniji Zdovc, Radović, pa i Aco. Meni je bila potrebna lopta u rukama, kao što je i bila Draženu, a kako nisam bio neki obrambeni igrač, bilo je to racionalnije rješenje. Uostalom, to što mi je rekao da neće igrati za reprezentaciju, rekao je samo meni i bilo je to osobno, nije to rekao Dudi.