Marko Popović bit će naš najstariji i najniži igrač na Eurobasketu. Biti najniži nisu cipele u kojima se Marko Popović prvi puta našao u karijere. No s obzirom na to da ga u reprezentaciji nema od 2011, u međuvremenu je postao svakako najstariji. Punih je 35 u Popovića, ali što je to u usporedbi s Pauom Gasolom, kojemu je 37.
Na koncu priprema, prije negoli će danas ujutro ukrcati stvari u zrakoplov koji će Hrvatsku odvesti za Cluj, Popović je podijelio svoje dojmove.
- Naše su pripreme za Eurobasket svakim danom izgledale sve bolje, forma je definitivno išla uzlaznom putanjom. Sada, jesmo li na dovoljnoj razini, to ćemo najbolje vidjeti kad počnu utakmice. Mi imamo Šarića i Bogdanovića, koji su klasa za sebe, ali isto tako oni će trebati ruku pomoći jer cijelo prvenstvo neće moći iznijeti sami. Oni će nas vući, to je nedvojbeno i to tako treba biti, ali tu imamo igrače poput Simona, Ukića, koji će dati svoj obol, potegnuti više nego ostali. Svatko treba prihvatiti svoju ulogu i mislim da trebamo samo tako ići prema naprijed.
Kako se Marko Popović snašao u svojoj ulozi? Ulozi u kakvoj nikada nije bio u reprezentaciji. Bio je on Hrvatskoj i nadolazeća nada, i joker s klupe i čovjek za zadnje lopte. Sada je tu jedan iskusni Popović, koji ulazi s klupe i koji je, više nego ikada, barem je tako bilo na pokusima, podređen momčadi.
- Ajmo to ovako postaviti: zar bi ova reprezentacija valjala da ja uzimam po deset šutova s 35 godina? Da ja tu sad moram nositi poene? Mislim da to ne bi izgledalo dobro. Moram se pritajiti, moram igrati iz drugog reda, kad se obrana fokusira na glavne igrače, pa da ja tu mogu kazniti nekim šutom, izvući koji faul. A u međuvremenu je na meni da odigram obranu, pomognem momčadi. Ono što je meni važno - a to smo razgovarali i međusobno - jest da kad mi uđemo s klupe, da rezultat ne pada; da se ili održava ili ide gore. U svojoj glavi imam još neke stvari s kojima bih mogao pomoći, donijeti nekakvu energiju koja bi mogla promijeniti ritam utakmice, da napravim dva-tri faula, pokušam ukrasti koju loptu...
.JPG)
Bogdanović i Simon
Ali i da pruži stabilnost na parketu, jer u Popovića je golemo iskustvo.
- Igram 18-19 godina profesionalnu košarku, to mi je dalo nešto. Možda se ljudi koji su me navikli gledati u nekim drugim ulogama sada čude zašto igram na taj način, ali, po meni, ne bi bilo u redu da igram drugačije, nema za tim potrebe. Kad se nakon Eurobasketa vratim u svoj klub, u Fuenlabradu, ja ću opet morati igrati drugačije nego što igram ovdje. Pripremao sam se cijelo ljeto za ovakvu ulogu koju imam sada, nije to ono, ajde, Pope, šutni pet trica. Ne mora to Pop, mogu ja sad šutnuti jednu tricu, ili nijednu.
Ta neka intimna priča u reprezentaciji nešto je što je već lani usvojeno kao pravilo. Od uključivanja naših legendi Stojka Vrankovića i Dina Rađe, pa sudjelovanje Tonija Kukoča u pripremama, sve je to dio iste te priče.
- Ljudi moji, kad sam god prije bio u reprezentaciji, mi na klupi nismo imali veličine. Kad se oni podignu sa svim svojim centimetrima, karijerom koja stoji iza, svojom karizmom, ma svaki će sudac razmisliti hoće li suditi dva puta uzastopno protiv Hrvatske. Uostalom, znate i sami koliko sam puta spomenuo Dinu Rađu i koliko mi je on pomogao kad sam ja bio klinac, a on igrao za Zadar. Imam puno poštovanje prema jednome i prema drugome. Uostalom, Stojka cijeli život i gledam poput oca, igrao mi je s ocem, s njegovim sam kćerima odrastao, pa tu imam poseban odnos i s jednim i s drugim. Sad smo svi zajedno, a kamo sreće da napravimo nešto ozbiljno, mislim da nitko ne bi bio sretniji od njih dvojice...
Koliko otkazi u drugim reprezentacija stvaraju pritisak Hrvatskoj, koja postaje sve ozbiljnijim favoritom, ne više kao neka naša želja, već i kao realnost?
- Ne osjećam pritisak, s tim se naučio nositi kroz sve ove puste godine koliko igram. Neće Eurobasket biti slabiji, samo što ljudi neće vidjeti neku zvijezdu. Ali kad u nekoj reprezentaciji postoji zvijezda, onda taj igrač puno više odlučuje, lopta je puno više u njegovim rukama. Ovako će se igrati kolektivnije, puno će više ostali igrači bit na lopti, imat će te reprezentacije više energije. Gdje smo tu mi? Dobri smo, ali sigurno nismo toliko dobri da bez problema kažemo, osvojit ćemo medalju. Igraju i drugi, imaju i drugi dobre igrače, svi se oni spremaju, a tu je i nokaut-faza, 40 minuta u kojima je sve moguće. Imali smo mi i uspona i padova, a kad bi 2017. ostala u lijepom sjećanju, to bi bilo to.
Prvi put odlazimo na veliko natjecanje i tražimo konačni zalet do pune forme kroz uvodnu skupinu; dosad nije bilo tako.
- Je, to je tako. Sada imamo dovoljno kvalitete da se tako postavimo. OK, treba prema svima ući s maksimalnim poštovanjem jer i ti Rumunji, kakvi god da jesu, igraju pred svojim navijačima. Mađarska ima Hangu, kojeg je potpisala Barcelona, a on nije slučajno tamo. Morat ćemo ući s respektom u te dvije utakmice, a ne da se patimo do 35. minute, da Bojan i Šiši moraju igrati 35 minuta, da ih se tu potroši, to ne bi bilo dobro. Ova reprezentacija sada ima širinu, pa smo tu svi da pomognemo, da im damu ruku. I siguran sam da im možemo pomoći. Pazite, reprezentacija nisu Šiši i Bojan, reprezentacija smo svi mi, a svatko od nas zna što mu je raditi u zadanim ulogama. Netko će tu podnijeti veći, netko manji teret, ali to tako treba biti.
Jason Williams stigao je u Miami Heat 2005. u momčad koja je imala Dwaynea Wadea i prestao je raditi ono po čemu je postao ikona, a bio je čovjek čija su dodavanja spadala u sferu nemogućih. Podredio se Miamiju, Wadeu i postao je discipliniran bek. Znate kako je završilo?
Jest, Wade je bio MVP, ali Miami, a s njima i Williams, prvak NBA lige u ljeto 2006. Eto, tako se nekako uoči ovog Eurobasketa postavio Marko Popović. On je tu zbog svoje uloge. I velikog cilja.