Prokletstvo se nastavlja. Izgleda da 22 godine nisu dovoljne, da godina ima još. Ljeta koja ćemo morati čekati do nove medalje hrvatske košarke na velikim natjecanjima, prve nakon euro-bronce 1995. u Grčkoj.
Jedna sjajna generacija i ponovo ćemo zapisati, vrlo dobra reprezentacija predvođena dvojicom planetarno vrijednih igrača, momčad u koju smo utkali sve nade u prekid prokletstva, na žalost, nije uspjela. Ispala je rano, u prvoj nokaut-utakmici prvenstva te će nastavak Eurobasketa u Istanbulu promatrati kao i ostatak nacije, ispred tv-ekrana. Ako će uopće i smoći snage, želje i volje za gledati košarku s parketa, s kojeg su ih pomeli Rusi.
Naš je izbornik Aco Petrović na parket poslao petorku Ukić, Tomas, Bogdanović, Šarić i Žorić dok se ruski strateg Sergej Bazarevič odlučio za manje-više očekivanu postavu Hvostov, Šved, Voronsevič, Kuljagin i Mozgov. Čak bismo rekli bez većih iznenađenja u početnim petorkama. Uostalom, oba su se tabora međusobno predobro snimila da bi se iznenađenja i mogla dogoditi.
Barem smo tako mislili... Naime, u prvih minutu-minutu i pol nije bilo koša ni na jednoj strani, ali onda najbolji ruski košarkaš Šved trpa’dvije vezane trice. Za 0:6. U redu, jasno da to u košarci nije presudno nakon dvije i pol minute igre, ali baš od najboljeg igrača, onog o kojem je najviše bilo priče kada su Rusi u pitanju te još k tome i sasvim samog, kao duha... To nam se baš nije svidjelo.
Dobra prva četvrtina
Prvi hrvatski koš uslijedio je tek s crte slobodnih bacanja (Šarić, 7.52 prije kraja prve dionice), a to je bio uvod u brzi hrvatski povratak. U četvrtoj minuti 8:8, malo kasnije i prvo vodstvo (11:10). U tim nas je minutama vukao Bogdanović (očekivano) i Žorić (iznenađujuće).
Veći dio prve četvrtine Hrvatska je ta koja vodi, lagano diktira tempo, ali, doduše, nikad više od 2-3 poena razlike. Uostalom, nešto više ili uvjerljivije nije opet ni bilo za očekivati ni s jedne strane. Utakmica je ovo koja se dugo drži u egalu.
U napadačkom pogledu Bojan Bogdanović je bio lokomotiva naše kompozicije, sjajno mu se pridružio Luka Žorić koji je nakon poluvremena bio čak i drugi strijelac naše vrste, jedino što su jamačno pogledi najvećeg dijela nacije bili usmjereni na parketu prema Dariju Šariću, koji te prve dvije četvrtine nije bio onaj i onakav kakvog smo očekivali, trebali, kakvom smo se nadali.
Problema je bilo, ali ponajviše u posljednjim sekundama četvrtine. Na koncu prve dionice, Kuljagin je gotovo sa sirenom postigao tricu za preokret s našeg vodstva 23:22 na rusku prednost 25:23. Vrlo važan trenutak, ispostavit će se kasnije, jer od tada Rusi nisu ispuštali prednost.
Još gori trenutak dekoncentracije zbio se na kraju druge četvrtine, 1,9 sekundu prije velikog odmora kada su u tako malo vremena, Rusi uspjeli izvesti loptu ispod našeg koša i izvesti praktički ono jedino što su mogli, za velikog Mozgova, koji je gotovo položio za 42:46 na isteku početnih 20 minuta.
U 13. minuti smo uz sve nedaće opterećeni trećom osobnom Žorića, koju je slijedila i tehnička našoj klupi zbog prigovora na sudačku odluku prema našem centru. Temeljni problem prvog poluvremena bila je bespogovorno usamljenost Bojana Bogdanovića, koji nam je jedini praktički “držao glavu iznad vode”.
Brojimo i 23. godinu
Još su teže bile uvodne minute treće četvrtine, onda kada je u 22. minuti Rusija otišla na plus 9, 51:42. Opasan trenutak za prelamanje utakmice. U 25. minuti nakon Švedova tri slobodna bacanja i plus 10 za Ruse, 58:48.
I nije kraj, od lošeg postoji i lošije, a to je trica opet Šveda za 61:49 manje od četiri i pol do kraja treće četvrtine. Šarićev šut 2-9, hrvatsko slobodno bacanje 13-20, a rusko 15-16 u tom trenutku, pa onda i podatak da više od pet minuta nismo postignuli koš iz igre... To su samo neki od brojčanih pokazatelja koji malo podrobnije pojašnjavaju 67:51 za Ruse dvije i pol minute prije kraja treće četvrtine.
Sedam i pol minuta prije kraja već je bilo 81:60, čak 21 minusa i to sa Švedom na klupi. Odmarao ga je malo ruski trener. Kako i ne bi, ionako je već uvalio 27, a i valjalo ga je sačuvati za četvrtfinale. A mi? Ništa, brojimo i godinu 23...