Jutro nije ništa promijenilo. Istanbul se kupao na sparnih 30, taksisti su bili nervozni, a dodatno je sve otišlo k vragu jer je bio prvi dan škole.
Hotel Polat je izvan grada, uz more, blizu zračne luke, smješten u otmjenom kvartu u europskom dijelu Istanbula. Nimalo otmjeno nisu izgledali hrvatski reprezentativci. Ni u nedjelju navečer na parketu Sinan Erdem Arene, a niti sljedećeg jutro. Ni novinari se nisu osjećali bolje. Iza svih je ostala teška, neprospavana noć.
Otkud tona pritiska?
Ovaj put nije toliko šokirao poraz, Hrvatska je već gubila ovakve utakmice u kojima se sve raspadne i u kojemu sve ono što se događalo mjesec i mjesec i pol dana ranije, u trenu postaje silno nevažno. I pomalo glupo. Možda je više od tog suludog poraza u utakmici koja je razotkrila sve naše slabosti, sve naše bolne točke, šokirala nervoza onog igrača koji je, otkako se pojavio, imao tretman “spasitelja”.
Dario Šarić nije bio Dario Šarić ovoga ljeta. Na kakvog smo navikli. On nije bio pun vica, on nije bio prvi u redu kad se trebalo veseliti, pa i kad se trebalo posuti pepelom. Nakon utakmice protiv Rusije koju je odigrao skromno, nije bio, eto, ni samokritičan.
Izgledao je dobar dio ljeta kao da očekuje ovakav rasplet, kao da nije pomiren s ulogom u momčadi koju ima, kao da ovo nije bila njegova momčad na način na koji ju je doživljavao lani.
Kako je riječ o velikom emotivcu, kako je dosta toga u njegovoj košarci vezano uz psihološko stanje, kako je on igrač koji nije po definiciji šuter, ali će pogađati u serijama kad je stabilan i motiviran, pun samopouzdanja, tako je cijeli njegov repertoar na Eurobasketu ostao sužen. Bez punog paketa onoga što objektivno može.
Je li na sebe natovario tonu pritiska i je li zbog patila njegova igra? Tko mu je taj pritisak natovario, je li pokušao nešto sam promijeniti pa je naletio na zid? To će ipak morati sam Dario Šarić reći.
Kad bude govorio. Kada se bude htio otvoriti, jer šuti cijelo ljeto. A i kad je govorio, to nije bio vulkan riječi kao nekad, hrpa motiva, to je bio samo pokušaj držanja onog raspoloženja, koje ga je nosilo lani. Samo pokušaj. Bio je to Dario koji nije bio Dario.
I onda se dogodila Rusija. Protiv koje nije branio, protiv koje je širio ruke kad je Bogdanović šutirao, osmina finala u kojoj, prije svega, mentalno nije bio prisutan na terenu.
“Ljepilo” naše igre pretvorio se u trenu u samo jednog od igrača, a Dario Šarić nije trebao biti samo jedan od igrača. On je uz Bojana Bogdanovića morao biti kičma ove Hrvatske i jedino smo tako mogli nešto napraviti.
Nije problem jedan poraz, niti loša igra u dvije uzastopne nokaut-utakmice u dva ljeta ako Dario Šarić iz svega izvuče pouku. O tome čime bi on sam sa sobom bio najzadovoljniji. I o tome bi onda trebao otvoreno razgovarati s Bojanom Bogdanovićem. U budućnosti - koja nije bajna, da se ne lažemo - ovisit će sve o njima dvojici.
I onima koji će tek doći u reprezentaciju.
Najgore od svega je što se Šarić nakon ovoga ljeta treba psihološki podići. On ne funkcionira u nesređenim situacijama, njemu u glavi mora biti autoput snova, on teško prihvaća situacije u kojima se ne vidi svjetlo na kraju tunela. Ovo je bila jedna od takvih.
Je li naslućivao da to može tako biti? Ne znam, on će to najbolje sam reći kad odluči otvoriti dušu. Kao i što će morati sam sebi priznati koliko je u svemu tome njegove krivnje i je li mogao što bolje napraviti.
I odgovornost se uči
Trebat će još nešto. Trebat će pod kontrolu uzeti većinu klinaca, čiji je status igranja za reprezentaciju nejasan, jer njemu je, bez obzira na to kako je to izgledalo, neopisivo stalo.
OK, možda je to preteško očekivati od dečka kojemu su tek 23 godine, ali Dario Šarić davno je ušao u cipele koje su bile rezervirane za nekoga starijeg.
I u njima je, nazad nema. I stoga nije jedan od ostalih. Uvijek će - što je u jednu ruku fina pozicija, ali u drugu i velika obveza - biti prvi na meti. I kad ga se hvali i kad ga se kudi.
To je odgovornost s kojom se danas nosi Bojan Bogdanović. I koja ga tjera naprijed. Dario to tek treba naučiti.
Ali prije toga treba raščistiti sa svim što ga muči. Iz reprezentacije odlaze svi igrači stariji od trideset, kad se ponovo skupe, bit će tu Bojan Bogdanović i Dario Šarić. I nešto novih ljudi.
Novo vrijeme. U koje se mora ući bez repova. I bez priče o tome koliko smo dobri. Mi smo onoliko dobri koliko to kaže posljednji rezultat. A ispali smo u osmini finala eurobasketa. Između devetog i 16. mjesta u Europi. Na SP ide 12 europskih reprezentacije pa sad vi izračunajte kakve su nam šanse. A igrat ćemo većinu kvalifikacija bez NBA igrača. I reda igrača iznad tridesete kojih više neće biti u reprezentaciji.
S nekim drugim Darijem Šarićem u Istanbulu bi bilo bolje. S nekim drugim Darijem Šarićem bilo bi bolje i lani protiv Srbije. To je i njemu samome, na kraju dana, jasno.
U toj matrici, jer je pokazao da se može nositi s raznim situacijama, i on će stići tamo gdje to sam najviše želi.
Velikog natjecanja nema dvije sljedeće godine. Ako se plasiramo na SP u Kinu, bit će on tamo. Tada će imati 25, Bojanu će biti 30. I nekim novim klincima nešto manje. Ako do Kine stignemo, a neke ćemo utakmice morati igrati i bez Bogdanovića i bez Šarića...