Košarka, kraljica igara, sport je prema kojem istinsku strast gaje milijuni ljudi diljem svijeta, sport u kojem je Hrvatska nekad bila velika i koji kod nas i dalje ima veliki broj poklonika frustriranih zbog dva i pol desetljeća bez reprezentativne medalje. Međutim, strast za košarkom kod nas je još velika, i dalje “loptanje muškaraca u donjem rublju” privlači ljude iz svih sfera društvenog života. Jedan od takvih fanatika je Jasenko Houra, popularni Jajo, osnivač, gitarist i pjevač Prljavog kazališta, koji je u kasnim osamdesetima i tijekom devedesetih, uz poticanje nacionalnog naboja “Ružom hrvatskom” i povijesnim koncertom na Trgu u listopadu 1989. godine, postao inficiran košarkom. Iz jednostavnog razloga - jer je živio, bio svjedok iz prve ruke, u velikim vremenima u kojima je Dražen Petrović dvaput odveo Cibonu, a malo kasnije Toni Kukoč triput Jugoplastiku na europski tron...
- U košarku sam se zaljubio još kao osnovnoškolac - priča Houra na rubu svojeg sedmog desetljeća života.
- Tjerao sam sport kao i svi klinci, a košarku sam počeo ‘drkati’ u šestom razredu. Bio sam zadnja generacija Lokomotive prije nego što se sve raspalo, odnosno klub je postao Cibona. Nakon toga sam bio u Medveščaku i Dubravi, trenirao me Faruk Kulenović, a nakon mlađih kategorija sljedeći izravan dodir s košarkom čekao sam do druge polovice devedesetih, kad me pokojni Pepsi Božić uzeo za pomoćnika u Zagrebu. Jednu sezonu sam proveo uz njega dok su u Trnskom igrali Sesar, Maroney, Zadravec - govori.
Sport je ljubav, strast
Pepsijeve su ideje uvijek bile posebne, tako zvuči i ova s Jajom na klupi.
- Ma, ja sam se tamo malo muvao, dobio sam priliku osjetiti sport i iz te perspektive. To je najbitnije. Ne mogu svi biti NBA igrači, veliki treneri također su rijetki, ali sport je ljubav, strast. Evo, ja sam nervozan jer sada ne mogu gledati NBA ligu. A gledam i nogomet, tenis, sve pratim, zakonitosti sporta primjenjive su i u glazbi. Tu govorimo o grupnoj harmoniji, pogotovo kad je riječ o košarci. Onda su tu i višesatni treninzi na dnevnoj bazi, nešto slično našim probama - kaže Jajo.
Osim navedenih, Hourine veze s košarkom duboke su i sežu u rane osamdesete i vrijeme legendarnih utakmica velike Cibone, iako se on sjeća i onih prije toga.
- Gledao sam ja kad je Dražen Petrović kao klinac došao u Zagreb sa Šibenkom i s Ivicom Žurićem sredio Krešu Ćosića i društvo, pamtim još i Nikolu Plećaša, sjećam se jedne utakmice Kupa između Lokomotive i Zvezde, koja je otišla u produžetke. Gledao sam sve najveće pobjede Cibone, kasnije i Jugoplastike. Stalno sam se motao oko košarke i zbog Pimpeka (Davorin Popović), koji je ispratio Bosnu do naslova prvaka Europe 1979. I haklao sam na Tuškancu s Tomislavom Bevandom te pokojnim Srebrenkom Despotom. Kad je Bevanda otišao u Jugoplastiku, dobio sam priliku posjetiti ga na Gripama i svjedočiti treninzima jedne velike momčadi u stvaranju - prisjeća se Houra.
Bila je to, naravno, Jugoplastika, s Tonijem Kukočem i Dinom Rađom, tada klincima.
- Po povratku u Zagreb sam mojim prijateljima u Ciboni odmah rekao da ćemo plakati kad nam budu dolazili u goste. Nije bilo teško vidjeti da Božo Maljković s mentorom Acom Nikolićem slaže opasnu momčad. Onu koja će ga proslaviti jer veliki igrači su ti koji trenere čine uspješnima - ističe.
Bilo je to vrijeme u kojem je Jajo ostao impresioniran genijalnošću Tonija Kukoča, zbog kojeg će sredinom devedesetih postati veliki fan Chicago Bullsa.
- Od prvog sam dana pozorno pratio Tonijevu karijeru jer je odmah bilo jasno da momak takvih atletskih sposobnosti, nevjerojatne kontrole lopte za igrača njegove visine, jednostavno mora uspjeti. Pamtim i njegov prelazak u Benetton, kad je učas osvojio Italiju, a posebno mi je draga Kukočeva epizoda u Chicagu. I još nešto, Toni me oduševljavao jer je uvijek odavao dojam tihog, skromnog čovjeka, poniznog sportaša. A akciju broj pet Jugoplastike, u kojoj bi četvorica raširila kako bi Toni ‘preskočio’ svojeg čuvara, još imam u glavi - kaže legendarni glazbenik.
Zbog svega navedenog je Jasenko Houra, kao i brojni Kukočevi fanovi u Hrvatskoj, Europi, ali i s “one strane bare”, pomalo ogorčen dok gleda “The Last Dance”, silno popularan dokumentarac o Michaelu Jordanu, čija se karijera priča kroz taj “posljednji” ples, sezonu u kojoj su Bullsi osvojili posljednji, šesti naslov NBA prvaka, treći s Kukočem.
- Odmah moram reći da je dokumentarac naletio u pravo vrijeme, zato je tako popularan. S druge strane, mi košarkaški fanovi puno smo elemenata znali otprije. Mogao bih reći čak i sve, samo su sad te priče objedinjene na jednome mjestu. Poznati su bili oni njegovi izleti u Atlantic City, fanatičnu želju za pobjedom uvijek smo vezali uz Jordana, koji je dodatno trenirao izbačaj jer je Luc Longley u teretani dizao više od njega. Sam dokumentarac doživljavam kao priču o Jordanu, a ne toliko o Bullsima, jer kad vidiš da se sve vrti oko njih trojice - uz Jordana, tu su i Scottie Pippen te Dennis Rodman - te trenera Phila Jacksona, jasno ti je da se radi o klasičnom američkom proizvodu. Znate, nije slučajno američki nogomet tamo najpopularniji sport u kojem se sve vrti oko quarterbacka dok svi ostali odrađuju specijalne zadatke - objašnjava.
Nepravedno zanemaren
Prevedeno, tu se sve vrti oko Jordana, a ostali su u debeloj sjeni.
- Govorimo o čovjeku koji je u NBA ligi prosjek prodanih ulaznica podigao sa šest na šesnaest tisuća. I zato on to zaslužuje. Međutim, fale neki igrači koji su slagali ikebanu velikih Bullsa. Osim Kukoča, nedovoljno su zastupljeni i igrači kao što su Kerr i Longley. Opet, ništa ne može promijeniti moje sjećanje na to razdoblje, na jednu veliku momčad u kojoj je Toni bio važan kotačić, jedini igrač koji je igrao na svih pet pozicija, a nerijetko i na svih pet u jednoj utakmici. Čudesan je to bio košarkaš prema kojem su autori ‘Posljednjeg plesa’ mogli biti ljubazniji. Mogli su barem priznati pogrešku da su ga zanemarili - dodaje naš sugovornik.
Za one koji će kao bilo kakav argument ponuditi brojke, Jasenko Houra ima jasnu poruku:
- Statistika teško može biti pravi pokazatelj jer je možeš tumačiti na više načina. Ono o čemu treba govoriti je dojam kakav je pojedini igrač ostavljao na terenu. U današnjoj košarci, jedino je Kevina Duranta tako teško braniti. Toni je bio lucidan igrač, posebnog osjećaja. I bio je to u Bullsima, Beatlesima devedesetih. Po utjecaju, svemu. Tada, sredinom devedesetih, Jordan je bio najpopularniji čovjek na svijetu. Gledali su ga i oni koji ne prate košarku, svi su ga znali. A što su bili Bullsi, pokazuje vam i to što je Rodman završio i kod Malnara u Zagrebu - kaže Houra.
I lijepo je dočekan, što ne možemo reći za europske košarkaše u NBA ligi.
- Kad su najavljivali ‘The Last Dance’, meni se odmah upalio alarm da bi se nešto ovakvo moglo dogoditi, jer sjećam se kako su Dražena Petrovića tretirali nakon dolaska u Portland, što su Toniju radili u Chicagu, koliko su ga na početku kritizirali jer, kao, ne igra obranu, a prisiljavali su ga da čuva centre, što u Europi nikad nije radio, odnosno, veliku karijeru je izgradio kao vanjski igrač. Gledajte i što se pričalo o Luki Dončiću prije drafta, koliko su se secirale njegove navodne mane... Ali njega barem nisu limitirali kao Kukoča, kojeg su po svojem receptu htjeli pretvoriti u specijalca, s tim da je on istodobno radio po pet stvari - analizira Jajo.
Ključno je u konačnici ipak nešto drugo.
- Jedan je Hrvat i u ovoj velikoj sportskoj priči. Moramo biti sretni što u cijelom svijetu te popularne igre imamo velikane kao što su Kukoč i pokojni Dražen Petrović - ističe.
A koji je od njih dvojice veći, pitamo Houru.
- Uffff! Nema baš nikakve šanse da ih vrednujem tako, ne samo zbog njih dvojice nego i zato što sam imao priliku gledati i jednog Nikolu Plećaša, svjedočiti veličini Kreše Ćosića. A Dražena i Tonija sam gledao otkad su bili klinci, obojicu sam prvi put vidio kad su imali 16-17 godina. Jednostavno ni na koji način ne mogu staviti jednog ispred drugog - odgovara.
Čega se, pak, sjeti kad mu netko spomene Dražena Petrovića?
- Sjetim se kad sam ga ostavio jednom kasno navečer u hotelu Palace, u kojem je spavao, i vratio se sutradan ujutro, u sedam, dok je doručkovao. Pitao sam ga je li se tek probudio, na što mi je odgovorio da je odradio ‘futing’ od sedam kilometara. Onda smo otišli u dvoranu, gdje je opalio 200-300 šuteva, vratio se na odmor, a dok sam ja popodne spavao, on je imao još jedan trening prije nego što smo se navečer opet našli. Nisam mogao vjerovati - kaže.
Dražen - europska verzija Jordana
U moru Draženovih velikih utakmica Jajo ističe jednu ne baš često spominjanu...
- Igrao je za Real Madrid, finale Kupa kupova 1989., u kojem je zabio 62 poena protiv Caserte, za koju je Oscar Schmidt ubacio 44. Bila je to nevjerojatna utakmica, jedna od onih zbog kojih se zaljubiš u ovaj sport, a u ono vrijeme je takvih bilo puno, gledali smo uistinu dobru košarku. A bio sam ja i na onoj nakon koje smo se zbog Popovićevih trica morali umivati hladnom vodom jer nam je Zadar uzeo naslov prvaka. Pazite, ni kao prvak Europe u to vrijeme nisi mogao biti siguran da ćeš biti najbolji u svojem dvorištu - naglašava Jajo.
Osim evidentne poveznice Kukoča s Jordanom, u ovoj je priči i jedna s Draženom, koji je pristupom i karakterom bio sličan najvećem svih vremena.
- Petrović je bio europska verzija Jordana, imao je tu želju za nadmetanjem kao, recimo, kasnije i Kobe Bryant. Ali ono što je Jordana odvajalo od ostalih bilo je da se ta njegova želja nije gasila ni u jednom trenutku, nije bila povezana isključivo s košarkom. Htio je biti najbolji i u kartama, golfu... Dražen je svoj ubilački nagon ograničavao na košarkaški teren - objašnjava Houra.
Kako kao netko tko je odrastao na Ćosiću i Plećašu te iz prve ruke pratio Petrovića i Kukoča gleda na današnju košarku?
- O tome kako je kod nas, ne želim niti govoriti jer mi se nećemo vratiti gdje nam je mjesto dok se ne vratimo na metodologiju rada koja nam je donosila uspjehe. S druge strane, stalno gledam NBA ligu, ove sam sezone pogledao gomilu utakmica, uz Bullse sam uvijek bio navijač Celticsa, a sada zbog Dončića malo više pratim Dallas. Silno me zanima kako će vlasnik Mark Cuban sa svojim suradnicima složiti momčad oko Dončića i Kristapsa Porzingisa, hoće li biti uspješan kao kad je to radio oko Dirka Nowitzkog - odgovara.
Ima Houra i NBA iskustva kad je riječ o odlascima na utakmice.
- Bio sam svojedobno u Torontu, dok je za Raptorse igrao Vince Carter. Nabavio sam tada ulaznice za tri utakmice, pokušao i u New Yorku, ali tamo nisam mogao dobiti ništa osim mjesta pod krovom dvorane, odakle bih utakmicu morao gledati na ekranu. A ja vam na domaćim utakmicama uvijek volim sjesti iza gostujuće klupe, pokušati čuti što trener govori igračima - otkriva.
Zbog tih i takvih stvari Jasenko Houra veliki je zaljubljenik u sport, pogotovo u košarku. Premda žali za nekim starim, romantičnijim vremenima...
- Sjećam vremena kad su Argentinci sakupljali novac da Maradona ostane u Argentini. Radilo se o tri ili pet milijuna dolara, koje nisu mogli prikupiti, a danas se igrače plaća 200 milijuna. Jesi mogao pomisliti da će jedan košarkaš potpisati ugovor na 220 milijuna!? Nevjerojatno. Ali svako vrijeme nosi svoje, svijet ide naprijed, vidjet ćemo kako će stvari izgledati nakon svega ovoga što se događa - zaključuje legendarni Jajo.