Od košarkaškog buđenja i čudesnog uskrsnuća do košarkaške eutanazije. Koliko nam je trebalo? Malo više od dvije godine, 26 mjeseci.
Babić, Krušlin, Stipčević, Simon, Hezonja, Šarić, Ukić, Planinić, Bilan, Šakić, Arapović, Bogdanović. Izbornik Aleksandar Petrović.
To je momčad koja je oduševila sve na kvalifikacijskom turniru u Torinu, u srpnju 2016. godine, u sjajnim utakmicama pobijedila Grčku i Italiju, te izborila Olimpijske igre u Riju. To je bila momčad koja je vratila vjeru u košarku u Hrvatskoj i zbog koje smo pomislili da smo opet sposobni za najveće domete, za svjetski vrh.
Uz omiljenu, svima dragu laž, „tamo gdje nam je i mjesto“.
Aco je isti sastav odveo u Rio, euforija se još pojačala nakon što smo bili prvi u skupini sa Španjolskom, Litvom, Argentinom, Brazilom i Nigerijom, te beskrajno razočarani kad smo na jednu loptu ispali od Srbije u olimpijskom četvrtfinalu (86:83).
Iz tog sastava iz ljeta 2016., do Gdanjska 2018. ostala su četvorica: Bogdanović, Šarić, Simon i Stipčević. Neki su ozlijeđeni ili se oporavljaju (Babić, Krušlin, Arapović), neki imaju „pametnija posla od igranja za Hrvatsku“, neki nam „jednostavno više ne trebaju“ kao Ukić, Šakić, Planinić ili izbornik Aco.
To je jedan od mitova kojima se hrani hrvatska košarka. Kao, imamo mi talenta i kvalitete na bacanje, samo to treba znati posložiti i iskoristiti. A nikako da pronađemo genija koji će znati kapitalizirati tu našu „pamet i raskoš“.
Iz tog nadmenog, bahatog stava koji producira košarkaško okruženje u Hrvatskoj, kako smo mi veliki i značajni, proizlazi i problematičan stav da nam oni igrači i treneri koji to žele i bezuvjetno su uvijek bili na raspolaganju reprezentaciji krivi za sve, jer nisu dovoljno dobri za naše ambicije, a uvijek nam trebaju oni potentniji i kvalitetniji koje, eto, nismo znali udobrovoljiti i nagovoriti da odjenu hrvatski dres ili sjednu na klupu.
Pa nam uvijek fali neki leteći američki play ili vrhunski strani stručnjak ili obazrivo pazimo da ne okrznemo one veličine kojima je od Hrvatske bitniji bilo koji menadžerski ili sponzorski kamp, odmor za generalno čišćenje glave, meditiranje na plažici i sviranje ukulele…
Iz tog mekanog stava prema onima koji „ne gube vrijeme u reprezentaciji“, proizlazi i kontrastav da onima koji se odazivaju izborniku možemo biti samo zahvalni što igraju za Hrvatsku i da im se nema što zamjeriti.
Otud i vrhunac bezobrazluka, nezabilježenog i u našoj (ne)sportskoj komunikaciji, da dečko koji još nije iznio ozbiljnu seniorsku utakmicu, Mario Hezonja, nakon svih uzaludnih molbi, pregovaranja i nagovaranja, preko mame otkaže poziv u reprezentaciju, a da onda preko društvenih mreža „fakinski“ dijeli savjete i procjene kako bi trebala izgledati nacionalna momčad.
I to je jedan od mitova kojima se uzaludno hranimo, kako Hrvatska ima šest NBA igrača, a da smo ih za ovaj ciklus kvalifikacija uspjeli okupiti čak četvoricu, poker asova. Klase za NBA su Bogdanović i Šarić, ostali imaju tek potencijal da mogu postati košarkaši. Treba im još puno ozbiljnih utakmica, ako će ih uopće dočekati, i puno mečeva pod pritiskom kao što su bili u Osijeku i Gdanjsku da bi naučili pobjeđivati. Ako će i to uopće dočekati…
Predsjednik Stojko Vranković smireno je i pristojno, jer je takav čovjek, odgovorio Hezonji „više bi nam značilo da je Mario igrač, a ne navijač“, no eskapade nezrele zvijezde koji živi u svom virtualnom svijetu sad su mu minorni problem.
Stojka kao čestitog i dobronamjernog sportaša, koji je iz iskrenih pobuda htio pokrenuti stvari u našoj košarci, najviše mi je i žao, jer sve mora okrenuti iz temelja, a neće imati plašt koji pokriva puno toga, rezultat A reprezentacije.
I bez kojeg u drugi plan pada puno dobrih stvari koje je HKS pokrenuo, od dizanja Prve hrvatske A lige, kadetske lige, mladih selekcija… A to onda vodi i podizanju autoriteta A reprezentacije. Stojko, izdrži, nema druge.
Kao što i FIBA treba ustrajati na ovom formatu kvalifikacija koji nacionalnim momčadima pruža mogućnost da igraju pred svojim navijačima, pa neka se savezi pobrinu kakve će selekcije sastaviti. I daje na važnosti reprezentacijama u odnosu na klubove.
Hrvatska je dosad svugdje igrala pred ispunjenim dvoranama u Zagrebu, Zadru i Osijeku, isto tako i u svim gostujućim utakmicama
Samo ne trebamo podgrijavati mit kako smo dotaknuli dno zato što smo izgubili od Poljske. Tu smo gdje spadamo.
Još prije 21 godinu, na Eurobasketu 1997., također smo izgubili od Poljske, a i od Španjolske, Ukrajine, Srbije, Italije i Francuske. Pobijedili smo samo Njemačku i završili kao jedanaesti od 16 reprezentacija. Hrvatsku je vodio dream team izbornik iz Barcelone '92. Petar Skansi, a igrali su: Sesar, Mulaomerović, Giriček, Milačić, Alanović, Rimac, Kovačić, Pejčinović, Kelečević, Prkačin, Grgat i Marcelić.
Tada su desetorica bili iz hrvatskih klubova, imali smo reprezentaciju od igrača iz Cibone, Zagreba, Zrinjevca, Dubrave, Splita… Otad su tri kluba praktički nestala, a Split i Cibona preživljavaju.
To je dugačak put pred Stojkom i svima u hrvatskoj košarci. Put koji počinje s ozdravljenjem klubova.
S klubovima koji će stvarati igrače za reprezentaciju, a ne "sirovine" za menadžere i brzu prodaju.