Posljednje što je rekao ovoga ljeta bilo je ono što je kazao u miks-zoni u Riju, nakon poraza od Srbije.
- Moj put je gotov.
Tako je to otprilike zvučalo.
Onda se vratio u Hrvatsku, napunio baterije u Novalji, a u petak smo se našli u Amadeusu.
Bio je miran, reakcije su pozitivne nakon Rija, Cibona je u međuvremenu složila pristojnu momčad. No krenimo redom, Acin dojam ovoga reprezentativnog ljeta...
- Iz mog puta nejasan mi je bio samo početak. Bilo je borbe s kilogramima, borbe s otkazima. I ta prva tri tjedna sam tražio smjer. No onog trenutka kad su se u Novigradu priključili Šarić i Simon, kad smo odigrali prvu utakmicu, već su se vidjeli neki obrisi, kako na treninzima, tako i na utakmicama. Najvažnija stvar ovoga ljeta bio je svakako turnir u Torinu, gdje smo u 24 sata narasli. U ta 24 sata dobili smo dvije nokaut-utakmice, Grčku i Italiju, gdje možda 99 posto ljudi to nije očekivalo. Tu smo napravili pozitivni šok. Iako smo mi bili svjesni da imamo nešto u rukama, nismo za to imali potvrdu. Imali smo naznake kroz trening, ponašanje, ali trebala nam je rezultatska potvrda.
Onda se vratio još malo unazad.
- Kad smo slagali knjigu treninga, Dražen Orešković i ja jako smo se koncentrirali na obranu. Ako je obrana OK, bez obzira na naš napad, mi ćemo biti u utakmicama. I od prvog treninga, od prvog sastanka mi smo na tome inzistirali. Uz jasna defenzivna pravila ponašanja, uz neospornu želju, ne treba ti puno vremena da sve posložiš. I napadački smo mi postavili okvire, a iako nam je taj napad nekada izgledao prejednostavan, tome je razlog bilo da je od 9-10 vrhunskih utakmica čak 6-7 naših protivnika igralo u obrani s kontinuiranim preuzimanjima. Na takvu igru ništa ne vrijede akcije, nego tu moraš tražiti što je lakši mogući i brži miss-match, pa to kažnjavati.
Bili smo spremni uzeti medalju
Nakon što smo ispali od Srbije u četvrtfinalu, puno ste nezadovoljniji bili vi u reprezentaciji nego je to bilo stanje svijesti dosad dosta kritične javnosti?
- To je bila činjenica. Percepcija nas unutra bila je da možemo. Posebno jer smo krenuli u seriju skidanja velikih skalpova, iako svjesni naših mana. Imali smo Ukića na playu i igru bez playa, jer solucija sa Stipčevićem nije prolazila. No znali smo da možemo protiv bilo koga. Da smo se suprotstavili i Amerikancima, mi bismo krenuli u tu utakmicu s nadom da je možemo dobiti. I stoga je taj poraz teško pao. U prvih 20 minuta mi smo bili besprijekorni, bez obzira na pet-šest napadačkih skokova Srbije. Mi smo riješili središnji pick, ubili Boga u Teodosiću i vodili 38:32. Kad bismo sklonili u stranu treću četvrtinu, mi smo u 30 minuta Srbiju dobili 17 razlike!
I vraćali se nakon minus 14?
- Tri puta smo to uspjeli u Riju. Španjolce smo dobili, Argentini došli na loptu, i sad Srbija. I opet, vraćam se na to, ne kazujući kako smo imali loše suđenje kontra Srbije. No dvije odluke, nepostojeći faul na Raduljici, a zatim i namjerni faul Jokića koji se nije sudio. Po pravilima je to nesportska.
I još nešto o Srbiji.
- Mi smo bili svjesni nakon pokusa u Cordobi da sa Srbijom možemo, jer smo 38 minuta bili u egalu. Onda je odlučila ona trica Jovića s centra. I ta nam je pobjeda nedostajala. Kako bismo skinuli pritisak s leđa. Da smo u Cordobi svladali Srbiju, uvjeren sam da bismo i u Riju svladali istog protivnika. Uza sve naše probleme, uz činjenicu da oni imaju tri svjetska playa, mi smo bili tu, korak do. I zato su, konačno, ljudi to prepoznali. Budili su se noću, gledali i nisu imali zamjerke. Nama je trebalo više, tri-četiri dana, meni osobno i nešto više da racionaliziram što se dogodilo. No kad se sjetim Igara i Rija, u glavi će mi biti da smo bili u stanju uzeti medalju. Sportski mi je žao, patina će uraditi svoje, ali ostat će to sve skupa jedno čudo.
Smatram da sam najpogodnije rješenje
Odmah nakon te utakmice protiv Srbije Petrović je rekao da je završio svoj posao na izborničkom stolcu. Što danas misli o tome?
- Previše je toga dobrog napravljeno da bi se na bilo kakav način nešto riskiralo. Ako moja funkcija u Ciboni nije bila problem ovo ljeto, ne vidim zašto bi to bio problem za buduće ljeto. Tim više što Cibona ionako neće imati ne znam koliko kandidata za reprezentaciju, jer Žižić ionako odlazi u NBA sljedeće ljeto. Ne vidim tu problem. Smatram se stoga najpogodnijim rješenjem za poziciju izbornika.
Odmah je objasnio i zašto.
- Moj odnos prema igračima je specifičan, netko može doći i voditi to, ali samo na neki drugačiji način, jer ovo se ne može nastaviti. Stoga je logično da se ovo treba nastaviti, ali to je pitanje za Stručni savjet i Upravni odbor. Podvlačim, moj boravak u Ciboni ne može nikome smetati, ako to nije nikome smetalo ovo ljeto.
Nema dakle dvojbe, Petrović je spreman nastaviti biti izbornikom, ukoliko mu to bude ponuđeno?
- Ne mislim ni da mi to treba netko ponuditi! Ovo je moja autokandidatura, pa neka mi kažu da ja nisam taj!
Prevedeno, Aco Petrović svakako želi ostati izbornik.
- Da!
A kako on vidi tu Hrvatsku sljedećeg ljeta?
- Naravno, tu su ti novi, moćni, potentni igrači poput Žižića, Bendera, Zupca. S obzirom na ono što smo prošli ovo ljeto, mislim tu na doprinos Bilana i Planinića, na Žižiću i Zupcu jest da ih izbace iz njihovih pozicija na terenu. Odnosno, barem jednog od te dvojice. Na poziciji krilnog centra tu nije problem, jer Šarić ima 22 godine i sljedećih deset, 12, 14 godina je reprezentativac, a tu je i Dragan Bender koji dolazi. Imamo tu i ostale kandidate. Uglavnom, četiri od pet pozicija u petorci su riješene, ostaje samo pitanje playa. Ostati s Rokom i ovim konceptom bez playa, ili u razgovoru s ključnim reprezentativcima vidjeti treba li posegnuti za strancem, pronaći nekoga tko je do Tokija spreman dati klasu na toj poziciji.
Vi, koliko se može shvatiti, nemate namjeru otići iz Cibone? A govorilo se o izborničkom mandatu na četiri godine, do Tokija?
- Govorim to iz svoje perspektive. Tko je jamstvo? Ako sam se, evo, kandidirao, a Stručni savjet ili Upravni odbor kaže da je Andrea Trinchieri bolje rješenje, koje smo spremni platiti 200 ili 300 tisuća nečega, ja s tim nemam problema. No ja sam se kandidirao i moraju me, ukoliko to ne budem ja, eliminirati iz te utrke.
Aco Petrović
Dobro, Trinchieri nije neupućen tip, zna on da od Hrvatske ne može tražiti novac. No je li Petrović spreman biti izbornik četiri sezone, do Tokija?
- Zašto razmišljati na takav način, idemo akciju po akciju. Sljedeće, 2017. je Eurobasket, podloga postoji i ona je dobra, zašto ne ući u zonu medalja?
Je li ta zona medalja na Eurobasketu realno očekivanje, ako trebamo uvesti u reprezentaciju Žižića, Bendera, Zupca...
- Jest, slažem se, to je težak posao, ali imamo jezgru. Ona je pokazala da je spremna. Na to se dodaje samo štih. Ovih osam igrača koji su iznijeli ovo ljeto su tu. Dao Bog da im se još netko priključi.
Iskreno, ovaj autor nije iznenađen. Bio bih da je Petrović i sad potvrdio kako ostaje kod stava da mu je kraj turnira u Riju bio i kraj na klupi.