Trebao je to biti intervju s Dinom Rađom, predsjednikom Stručnog savjeta, no, pretvorilo se u puno više od toga. Na terasi hotela Aminess Maestral u Novigradu, Rađa je sjeo uz novinara, a preko puta je sjedio Stojko Vranković, legendarni kapetan, moralna vertikala naše košarke i član Stručnog savjeta. U međuvremenu nam se pridružio i Joke Vranković, stručni tajnik HKS-a, pa se kava pretvorila u razgovore o sadašnjosti, budućnosti, ali i prošlosti hrvatske košarke.
Sva trojica danas su dio HKS-a, za kojega će neki reći da se u njemu ništa nije promijenilo od vladavine Danka Radića. Oni ne misle tako i spremni su o tome razgovarati s argumentima. Malo tko danas u hrvatskoj košarci ima više argumenata.
Krenuli smo s aktualnom zbiljom, s reprezentacijom koja se sprema za kvalifikacije u Torinu.
- Nisam bio na pripremama dvadeset godina - počeo je Rađa.
- Gledajte, atmosfera u reprezentacija mi je OK, momci treniraju pošteno, barem prema onome što sam ja vidio, a i prema informacijama koje dobivam od Ace Petrovića i Joke Vrankovića. Malo su nas vratili unazad otkazi i ozljede, ali se moramo adaptirati. Momčad je živi organizam, a sve je podložno promjenama. Na terenu koristiš ono što imaš a ne ono što nemaš.
Plakanje je nepotrebno
Torino je Hrvatska dobila mimo plana, nismo mu se nadali, ali sad smo u poziciji velike šanse. Svakako je to veliki motiv.
- Igre su najbriljantnija stvar koja se može dogoditi jednom sportašu. Biti dio Olimpijskog sela, sjediti za istom stolom s Benom Johnsonom ili Borisom Beckerom neke su stvari koje čovjek nikad ne zaboravi. To je genijalno, stojiš u redu za hranu, uzimaš isto jelo kao i svi ostali, ma, to je vrhunsko iskustvo. Samo to je motivacija. A neću niti govoriti da olimpijska medalja ima veću težinu od bilo čega drugoga.
Košarka je sport u kojemu je doći do Igara ponekad teže nego na istim tim Igrama osvojiti odličje. U Torinu takav horor kvalifikacija čeka ovu reprezentaciju. Igrat će se u pet dana, nekada su toliko trajala Europska prvenstva za koja su se Rađa i društvo spremali više mjeseci...
- Svima je isto. Isto je Talijanima i Grcima. Nitko od njih se neće spremati za te kvalifikacije tri mjeseca, svi su zajedno dvadesetak dana. Meni to zvuči samo kao opravdanje za neki neuspjeh. Pravila igre se znaju i tome se trebalo adekvatno prilagoditi. Od plakanja nema ništa.
Još od njihovih vremena povlačilo se potanje vođe reprezentacije. Koliko je takav važan i nazire li ga Rađa među ovim momcima?
- Važan je vođa, jako važan. On okuplja oko sebe cijelu reprezentaciju, poput ljepila za muhe. No, nije vođa onaj koji stavlja 30, vođa je onaj koji zna smiriti kad to treba, koji zna uhvatiti za vrat kad to treba, koji će se prvi bacit’ za balun, koji će prvi stat’ u stav u obrani, pa vikati u obrani, lijevo, desno, naprijed, nazad, ajmo, koji će reći nakon što netko promaši tri šuta, “nema veze, ajmo dalje” ili “nemoj me jebat’ i šutirat’ van rezona”. To je po meni vođa.
Imamo li mi takvog?
- Ima tu momaka koji imaju određenu težinu. No, nitko nije postao vođa jer mu je to netko kazao da postane. To se postaje...
I tu se prvi puta ubacio Stojko...
- Na terenu se postaje vođa.
Rađa kao da je dočekao da u priču uključi Stojka Vrankovića, pa je nastavio gledajući u Stojka, pa u novinara.
- Evo, uzmite to ovako. Nas dvojica smo najbolji prijatelji ima već 30 godina. A na terenu smo se znali zakačiti na jutarnjem treningu, s krmeljima u očima, jer netko nekome izašao na ruku ili nije. Onda pošaljem Stojka u p.m. što nije izašao na ruku, pa on me isto tako pošalje što ja nisam izašao i nakon toga deset dana ne razgovaramo. E sad zašto? Radi treninga, jer Stojko je želio unaprijediti mene, kao i ja njega. Nitko nije Draženu rekao budi vođa. Recimo, u Wroclawu nema teretane. Dražen je prvi organizirao teretanu, negdje u materinoj i tamo smo improvizirali teretanu sa 200 kila utega. Tako se postoje vođa, na malim stvarima.
Dugo su se u Splitu igrači uspoređivali s Rađom i Kukočem. Hoćemo li sada opet pasti u zamku da u sljedećim generacijama tražimo novog Šarića, Hezonju, Bendera, a nije baš realno da se takvi rađaju često...
- Košarka se mijenja i bez veze je uspoređivati stvari. Kao što sada ne možemo uspoređivati Jordana i Jamesa, ili Chicago s Golden Stateom. Različito je to. Drugo vrijeme. Jordan i James su različiti igrači. U moje vrijeme je škola koncipirana tako da si kao sportaš, recimo, imao povlastice, gledalo ti se kroz prste. Danas to nikoga nije briga, danas oni hoće da si ti cijelo vrijeme u školi, ne možeš trenirati koliko si trenirao prije. Smanjio se broj sati treninga. A postoji samo jedna istina u stvaranju igrača, a to je kako je broj ponavljanja majka uspjeha. Mi bismo na pripreme išli po četiri, pet mjeseci. Recimo, za Seoul smo bili zajedno pet mjeseci. Krenuli smo 8. svibnja, vratili smo se iz Seoula 3. listopada. K’o danas se sjećam. Dočekali su me u Splitu na aerodromu i rekli mi “u osam i po’ imaš sutra doktora, u deset je trening”.
Stojko Vranković će ovako to vidjeti.
- Postoje stvari na koje se ne može utjecati. Recimo, naši mladi igrači odlaze u NBA na kampove, oni traže svoj put. Međutim, gdje su ljudi nas vidjeli? U reprezentaciji! Ne postoji bolji način da se ti klinci pokažu nego je to reprezentacija. Gledao sam neki dan desetominutni dokumentarac o Draganu Benderu uoči NBA drafta. Sve su igračke snimke iz dresa reprezentacije. Ti klinci su svoje ime i danas stekli kroz reprezentaciju.
Dino se ubacio...
- E, to je to o čemu govorimo. Znate li koliko sam ja puta bio na “workoutima” u NBA ligi? Niti jednom! Došli su mi u Nizozemskoj na kvalifikacijama za Seoul, GM Bostona me tu vidio i tu smo stvarili kontakt.
Ovo je zdrava momčad
Stojko se prisjeća...
- Mene su, pak, vidjeli 1986. Na SP u Španjolskoj, također u dresu reprezentacije. Ne postoji bolja šansa da se promoviraš od reprezentacije. Realno, postoji problem koji ne znam kako ga riješiti, a to su menadžeri. Oni su važniji od reprezentacije, matere, oca, od bila čega. Možemo mi tupiti o tome, predstavljati im naš primjer, gdje smo napravili karijere, zaradili novce, znači sve se može, ali sve je stvar glave.
Dino će...
- Ti treninzi na “workoutima”, “jedan na nula”, ma, to su piz..... Na terenu, u utakmici pokaži što znaš, ne preko novina, menadžera, na “workoutovima”...
I u današnje vrijeme ima ljudi koji su dio reprezentacija bez obzira na NBA.
- Reprezentacija je čast i ponos, tu se ne igra zbog para - dodaje Dino, a Stojko ga prekida:
- Znate kad će oni to prvi puta shvatiti? Kad je stave oko vrata, kad im medalja padne na grudi. Taj ponos se ne može opisati, ne možeš ga nacrtati, objasniti.
Dino je otplovio u razmišljanjima.
- Znate onaj trenutak nakon pobjede nad Rusima u polufinalu OI u Barceloni. Ma, nema tih para koje to mogu platit’.
Stojko se iznervirao...
- Mi smo, prijatelju, plakali cijelu noć. Jebote ugovori, sve. Sve to dolazi nakon.
Dino se sjeća.
- Predsjednik Tuđman je došao po nas, vodio nas je na ručak. Ej, predsjednik države.
Stojko će dodati “bila je cijela Vlada”.
- U Selo su naš došli pozdraviti, u Selo. A kad smo došli u Hrvatsku, kakav je to ponos bio. Koja čast. Tek tada počinješ shvaćati.
Rađa će dodati, milijarde ljudi su to gledale. I vratiti se u sadašnje vrijeme...
- Znaš, ova naša reprezentacija je zdrava, doista zdrava.
Stojko Vranković će prvi puta tada reći...
- Raspitivao sam se ja što se događalo po reprezentacijama ranije. Bilo je tu svega i svačega. Nismo ni mi bili med i mlijeko, da se razumijemo. Evo, s Dinom nisam pričao po 15 dana. Van terena. Na terenu smo pričali.
Rađa će jednu o tom ugođaju u reprezentaciji nekada.
- Izalazili smo i mi van. No, do ponoći, jedan, ujutro je bio trening. Imao sam to uvijek u glavi, nije mi nitko to trebao reći. Na turnirima to nisam radio. Recimo, onaj sustav bio je vojnički, mi smo kroz reprezentaciju prolazili drilove. Letio si van ako nisi radio kako su ti govorili.
Mrkve i batine
Vas kao velike talente tada se i najviše gazilo, a danas kad je klinac od 15 godina talent, njega se drži kao kap vode na dlanu. Je li to problem?
- Evo primjera, pet mjeseci smo na pripremama za Seoul i dolazimo na Igre. Jednu večer prije turnira Duda je odredio spavanje u 23.30. Dražen i ja smo zakasnili 15 minuta. On nas je čekao ispred vrata. Rekao nam je vrlo ozbiljno da je to bilo prvi i posljednji put, da ćemo letjeti kući. Ulazimo u sobu, a Dražen mi kaže, “jebate, on je stvarno ovo mislio”. Da smo bili majmuni, mogli smo reći “koga ga j..., što znači 15 minuta?” A znači - započeo je priču Stojko, a nadovezao se Dino:
- Cijela je momčad bila smještena u dva velika stana. Duda je stigao u 23.30 i vidio da njih dvojice nema. Mi smo čuli kako se on derao na njih i, računali smo, svaki od nas, ako će istjerati Dražena i Stojka, dva igrača iz petorke, onda možeš misliti što će napraviti nama. Eto, tako smo rezonirali. I ne moram pričati kakav je nakon toga bio red. No, isti taj trener je došao nakon zadnje utakmice, jer smo imali pet dana do povratka. Kazao nam je “sada je 28. rujna, vidimo se 3. listopada u četiri sata”.
Ali ste prije toga uzeli medalju.
- Jesmo, ali bile tu i mrkva i batina. Kad smo se spuštali s visinskih priprema, prva tri dana je zatvorio oči. Ujutro nismo najbolje trenirali, ne od pijanstva, nego nespavanja, ali nakon tri dana sve je krenulo ispočetka...