Šamaranje mrtvaca na podu. Tako to izgleda posljednjih dana. I baš me briga što o svemu misle ljudi, iz sfere javnog života, a pročitao sam i takva mišljenja. Recimo, stav na FB-u jednog sveučilišnog profesora i aktivista Mate Kapovića, pa Roberta Ferlina, radijskog voditelja ili Matea Beusana, “oka sokolovog”, kojega se, usput govoreći, ovaj autor sjeća i kao čovjeka koji je ispraznio tribinu s Boysima u Banjoj Luci i natjerao ih na srpske pendreke u praskozorje rata. Kako te ljude ionako nisam nikada vidio na košarkaškim utakmicama, o njihovim izjavama imam svoje mišljenje. Vjerodostojnija bi bila zapažanja, ako baš želite, ljudi iz javne sfere, poput sjajnog pisca Damira Karakaša ili virtuoza na klaviru Matije Dedića, koje često viđam u dvorani.
Košarka je oduvijek bila predmet interesa i onih koji je nisu voljeli, pritom ne mislim na gornje navedene. Ne znam zbog čega je tako, valjda je košarkaška lopta veća od ostalih, valjda se tu vrte novci koji su veći nego u ostalim sportovima, izuzev “njegovog visočanstva nogometa”, a možda netko ima i problema s visinom dotičnih u tom sportu.
Rupe u tetivama
Bilo što od toga bilo na meniju, takvi sada uživaju. Kad čitaju kako Roko Ukić proziva čelnike Saveza, a Dino Rađa mu odgovara da “kad se to on žrtvovao za reprezentaciju i što je to osvojio u deset godina koliko je igrao za reprezentaciju”.
Ukić je, čuvši i to, znajući da je na Eurobasketu u Sloveniji igrao s rupama u tetivama, proširio teze o tome što je očekivao od Rađe predsjednika Saveza, podvlačeći najtežu, a bila je to greška u imenovanju Dražena Anzulovića izbornikom, za kojega je, konačno, Ukić ustvrdio kako “njegovu košarku ne razumije”, pa je možda i dobro da nije bio pozivan, jer on “takvu košarku ne zna igrati”.
Njihova dužnost
Nije problem u nabacivanju blatom na ovaj sport ljudi koji su površni promatrači stanja u njemu. Onih koji ne shvaćaju apsurd u kojemu živi ovaj sport. A on se sastoji u sljedećem:
naša najbolja reprezentacija (sa svim raspoloživim igračima) i s adekvatnim trenerom na velikom natjecanju trenutačno, bilo bi tako i u Kini, i samo pod tim kondicijama, ima šansu pobijediti u svakoj utakmici osim one sa SAD-om. Da, i boriti se za medalju. A cilj je doći do velikog natjecanja kad svi najbolji ne mogu igrati. I ne igrati rješavajući se i onih koji bi mogli pomoći. U toj matrici koprca se sve.
Često, međutim, tu osnovnu premisu zaborave i oni iz košarke. Pa to postane nevažno, a izjave aktera - poput ovih gdje kapetan reprezentacije s najviše odigranih utakmica za Hrvatsku te član Hall of Famea, drugi strijelac u povijesti Hrvatske i aktualni predsjednik Stručnog savjeta HKS-a - postanu prepucavanja. Ukazati na probleme je jedno, a sasvim je nešto drugo prelaziti određene granice.
Nakon kojih cure sline niz usta onih koji ne vole. Košarku. Sport koji je od obojice spomenutih aktera napravio to što su oni danas.
Pa, ponekad treba i od toga krenuti. Jest, ovo je dno, može li dublje, valjda ne, ali sasvim je jasno da pametni uspiju kad se uhvate za ruke dok je najteže. Ne da si ne bi iskopali oči, nego do krenu prema gore.
Kako god znaju. Jer to je njihova dužnost. Prema sebi samima, prije svega.