Zadar, 240917.
Dvorana Kresimira Cosica. Finalna utakmica Zadar Basketball Tournamenta, CSKA - Fenerbahce.
Na fotografiji: Zeljko Obradovic, trener Fenerbahca.
Foto: Jure Miskovic / CROPIX
Jure Miskovic / CROPIX

'OTKAZ REPREZENTACIJI NE RAZUMIJEM'

NAJVEĆI EUROPSKI TRENER O TOME ZAŠTO SRBIJA IMA BEKOVE, A HRVATSKA NE 'Moraš trenirati i individualno! Dražen je jutro nakon finala OI išao šutirati!'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 27.09.2017. u 17:43

  • Samo je jedan odgovor. Treba ući u dvoranu i trenirati. Nikad nisam vidio vrhunskog igrača koji je trenirao samo s momčadi, a nije radio individualno. Za one koji su shvatili dovoljno. Oni koji nisu, nikad im i neće biti jasno...

    Biti cijeli sat u društvu Željka Obradovića mala je povlastica. Čovjek koji je postao institucija košarke, čovjek s devet naslova europskog prvaka, aktualni prvak Europe i čovjek kojega kao uzor navode razni nogometni treneri, čovjek od kojega savjete uzima i jedan Gregg Popovich, čovjek koji je na kraju dana, baš to. Samo čovjek.

    Došle i obitelji

    I kad završite razgovor s njim, ostat će vam urezana u pamćenje slika Željka Obradovića kao osobe. A ne Željka Obradovića najtrofejnijeg trenera Europe.

    Ovo prvo za njega je važnije. Ali nekako se čini da ovo drugo nikada ne bi stiglo da nije bilo ovoga prvog.

    - Odlično se osjećam u Zadru, mi smo tu starosjedioci, ovo nam je četvrta godina. Super je turnir, sve je jako dobro organizirano.

    Možda i posljednja oaza mira uoči stresa koji nosi sezona?

    - Razgovarao sam s pomoćnicima, lani smo došli nakon nekoliko utakmica u Španjolskoj. Tada smo odradili više posla, sada smo se tek okupili. To je razlika i zato nema opuštanja, znamo da smo u škripcu s vremenom. Čak sam u prvoj utakmici bio iznenađen nekim dobrim stvarima koje smo radili. Neuobičajeno je da igramo u šest dana šest utakmica. Već večeras bit ćemo u Ljubljani, igramo s Olimpijom, pa slijede u utorak Partizan, onda i moj Borac u Čačku. To je moj grad i moj klub. Stiže Fener, ja sam na klupi, bit će velika fešta.

    Fenerbahče je krenuo u ono što je nekad bio Panathinaikos. Postaje nova dinastija europske košarke, a Obradović zna tehnologiju, zna put. Iako, i mijenja se. Evo, igrači su u Zadar mogli povesti obitelji...

    - Moramo se svi mijenjati, ha, ha, ha....

    Oblik socijalizacije uoči starta sezone?

    - Napravio sam to jednom u svojoj karijeri kad sam preuzeo Partizan. Otišli smo prvih deset dana u Budvu, svi su bili s djevojkama i ženama. U uvodnom dijelu postoji sloboda. Imali smo treninge, ali bilo je dopušteno da se u krevet ode kasnije. Bilo mi je jako drago kad sam poslije drugog ili trećeg dana shvatio da igrači ne samo da odlaze na vrijeme u krevet, nego da rade dodatno nakon treninga. I odatle je to. Bilo kakva zabrana u ovom je trenutku kontraproduktivna, imamo neka pravila koja se poštuju kad krene sezone. Ako su igrači sretni, to je dobro.

    Kako se nosite sa slavom? Ili, koliko vam znači respekt, odnosno statusni simbol Željka Obradovića koji je uzor trenerima ne samo u košarci, nego i u drugim sportovima?

    Mlađi sa starijim u sobi

    - Sebe ne doživljavam na način da sam slavna osoba. Čovjek sam s dvije noge čvrsto na zemlji. Svjestan sam da je ovo poziv u kojemu je lijepo kad se sjetiš svega, ali ono ispred, ono što dolazi, uvijek je puno važnije. Sretan sam što radim ono što volim, a to nije povlastica mnogih.

    Između rezultata i ljudi Obradović bi uvijek izabrao ljude.

    - Jednostavno, volim ljude. Ponosan sam na neka prijateljstva koja traju otkad sam bio dječak u Čačku. Ima jedan restoran preko puta moje kuće u Čačku gdje se gledaju moje utakmice. I tu mi je 50-ak prijatelja napravilo feštu. Život nas odvede svugdje i stekao sam mnogo prijatelja. Od Španjolske, Grčke, Turske. Najveće bogatstvo su za mene obitelj i prijatelji.

    Tu su i neki hrvatski prijatelji?

    - To je grupa momaka koje sam upoznao u Zagrebu u vrijeme kad sam bio vojnik. Tu su i igrači s kojima sam igrao, sa svima sam manje-više u kontaktu. S Dejanom Aćimovićem se stalno čujem. Na Dudinu oproštaju sam se, recimo vidio s Dinom Rađom. Mi smo bili cimeri u reprezentaciji. Na pripremama za Seoul proveli smo 4 mjeseca i 23 dana zajedno, bili u istoj sobi. Sjeo sam i s Čuturom, sa Zdovcem. Čujemo se, vidimo se.

    Kad smo već kod cimera, određujete li ih vi u svojoj momčadi?

    - Na početku sezone, kad dolaze novi igrači, onda utječem na to. Kao i kad promijenimo mjesto događaja. Mislim da je važno kad stigne mlad igrač da bude u sobi s nekim iskusnim. Recimo, Divac je kao klinac bio sa mnom u sobi dok smo igrali zajedno za Partizan.

    Basket na Sveticama

    Kakva sjećanja nosite iz vojničkih dana u Zagrebu?

    - Bilo mi je super. Imao sam prilike družiti se sa svima. Bio sam u Borongaju pa su me prebacili na Svetice. Imao sam dozvolu treniranja s Cibonom, Šakota je bio tada trener. A na Svetice su svi dolazili na basket...

    U to se vrijeme zbližio i s Pepsijem Božićem.

    - U jednoj reprezentativnoj akciji bio je pomoćni trener Dudi Ivkoviću. Duda je imao običaj pozivati razne trenere pa je tu bio i Pepsi. Ti bi treneri vodili na treningu svoje momčadi, a Duda bi sudio. Pepsi me uvijek uzimao u svoju momčad. Bio sam tada s Čurčićem u sobi, pa je Pepsi po cijele dane visio kod nas u sobi. Bili smo i u Zadru na seminaru, koji je on vodio prije nekoliko godina.

    Kakav je Pepsi iz vaših očiju?

    - On je neposredan, različit, direktan, beskrupulozan. Košarkaški vagabund. Zato ga volim. Nije uobičajen.

    Koliko je sve to promijenio rat?

    - Kad je počelo, bio sam u svojoj drugoj godini u Partizanu, pa sam otišao u Joventut. Imali smo utakmicu u Zagrebu protiv Cibone i bilo je neugodno, bilo je skandiranja. No, prijatelji su me odveli na večeru nakon utakmice. Znao sam da ti ljudi vode računa da mi se ništa ne dogodi. Kao što su oni spavali u mom stanu kad je kasnije Cibona gostovala u Beogradu protiv Partizana. Bila su takva vremena, moraš razumjeti sve to što se događalo, iako sa svim tim nisi imao nikakve veze. Godine, međutim, naprave svoje, sada je sve normalno i dobro je što smo se vratili u normalni život.

    Kako gledate na pojam “jugonostalgije”?

    - Kad ste jako dugo u toj priči, u tome steknete prijatelje, onda morate stati i razmisliti zašto se sve to dogodilo? Svi smo svjesni da se to naše razdruživanje moglo bolje izvesti. Opredjeljenje ljudi da žive sami je normalno, ali kako se to dogodilo tada, to je po meni primjer kako se ne trebaju stvari događati. Činjenica jest da postoji mnogo ljudi koji će se vraćati na priče kako je to bilo nekad. Svatko ima prvo biti patriot, a patriot je po meni onaj tko voli drugog čovjeka. Meni nikada nije bilo važno odakle je čovjek, nego kakav je. I zato sam ponosan što imam prijatelje. Čovjek uvijek ostaje čovjek.

    Jeste li ikada mogli zamisliti da Hrvatska neće imati medalju pune 22 godine?

    - To je nevjerojatan podatak. Nisam razmišljao na taj način. I to je neko iskustvo. Kad sam preuzimao Partizan, mislio sam da ću biti u Partizanu 20 godina i da ću uživati. I drugu godinu, kad sam radio besplatno, podijelio sam premije ostalima, a rekao, “kad bude novca ja ću ga uzeti”. I bio sam drugu godinu bez plaće. Kad je stigla ponuda iz Joventuta, otišao sam kod Kićanovića, on mi je rekao, “idi, uzmi novac, razmišljaj o obitelji”. I mislio sam i u Jovenututu ostati godinama, a kad sam preuzeo Panathinaikos, nije mi ni na kraj pameti bilo da ću se tu dugo zadržati jer su oni stalno mijenjali trenere. Pa sam ostao 13 godina. Život te nauči da tu nema pravila...

    Igor Kokoškov bio je pomoćnik Željka Obradovića dok je ovaj 2005. vodio reprezentacije SiCG, bio je jedno vrijeme i u Istanbulu kod Željka. Sada je postao prvak sa Slovenijom.

    - Igor je moj prijatelj, bio je moj pomoćnik. Imao je poseban put, specifičan, ali je izgradio ime u NBA. Želim mu svu sreću.

    Moraš biti u dvorani

    I za kraj, razgovarali smo o tome i sa Sašom Đorđevićem. Zbog čega Srbija producira bekove kao na tekućoj traci, a Hrvatska to nije stanju?

    - Samo je jedan odgovor. Treba ući u dvoranu i trenirati. Nikad nisam vidio vrhunskog igrača koji je trenirao samo s momčadi, a nije radio individualno. Imao sam sreću trenirati Bogdana Bogdanovića posljednje tri sezone i znam koliko je on trenirao i stoga sam siguran da će uspjeti u NBA. Njemu je košarka sve. Reprezentacija Srbije napravila je uspjeh. Igrati bez Markovića, bez Nedovića, a da ne govorimo o Milošu Teodosiću, bez takva tri playmakera, a k tome se još ozlijedio Jović, i dalje igrati odlično je za svaku pohvalu. Proizvodnja i produkcija igrača znači krvav rad u dvorani, koji traje satima i satima. I znate što? Postoji li bolji primjer od Dražena? Svi znamo da je ustajao u šest ujutro, odlazio na porciju treninga na Baldekin, pa onda išao u školu. Bio je takav. Sjećam se, nakon finala OI u Seoulu, jutro nakon finala zapravo, Dražen je tražio gdje je teretana, u koju dvoranu može otići šutirati. Ej, odmah nakon finala, drugo jutro!

    Za one koji su shvatili dovoljno. Oni koji nisu, nikad im i neće biti jasno...

    Ozljeda je za mene jedini opravdani razlog za otkaz reprezentacije, drugo ne razumijem

    Što mislite o otkazima reprezentaciji mladih igrača?

    - Mislim da je najveća čast igrati za reprezentaciju, biti trener, ili što drugo. Jedino opravdanje otkaza je za mene ozljeda, a drugo ne razumijem. Individualno je to, na igrače nitko ne može utjecati. A danas roditelji preko njih rješavaju svoje egzistencije, pa su tu i prijatelji, onda treneri sa svojim vizijama, pa menadžeri. I netko tko se zove, recimo, Marko Marković treba u cijelom tom spektru šumova donijeti najbolju odluku. Ne mogu razumjeti da igrači kojima sezone završavaju sezone u travnju ili početkom svibnja ne mogu odvojiti vrijeme za pripreme. Može se preskočiti neko ljeto, ali ne kad imaš 19, 20 ili 21 godinu.