Hrvatska košarka večeras će od 22 sata okrenuti novo poglavlje. U njemu će još uvijek tinjati nada za plasman u drugu rundu kvalifikacije za SP, ali sada će, čak i da se dođe do rujna i druge faze, uz dvije pobjede nad Italijom i Rumunjskom, put do Kine biti prilično kompliciran i trnovit.
Na kraju balade, Hrvatska bi trebala u toj izlučnoj skupini biti među tri najbolja, vjerojatno iza Italije i Litve, a bolja od Nizozemske (ili Rumunjske), Poljske i Mađarske. Pri tome nije nevažno da se u izlučnu skupinu prenose bodovi i protiv onih reprezentacija koje su ispale u prvoj rundi, pa to sve to skupa dodatno zamršuje cijelu priču.
Serija sastanaka
Kako god bilo, opus Ivice Skelina završio je sinoć. Ostat će upamćen po činjenici da je Hrvatska, valjda prvi puta otkako igra, imala na klupi čovjeka koji je bio samo posrednik ideja koje su se sklapale negdje drugdje. Prije svega u glavi Dine Rađe, predsjednika Stručnog savjeta, a kad je on sasvim zastranio, onda je Stojko Vranković svojim autoritetom pokušao za prozor u veljači ipak donekle kanalizirati situaciju.
Vranković je, odmah nakon poraza od Rumunja, jasno kazao da će nakon ponedjeljka u Savezu biti serija sastanaka na kojima će se analizirati učinjeno, ali i donijeti odluke za budućnost.
One će, jasno je to, biti bez Ivice Skelina, jer da je bilo mogućnosti u propisima FIBA-e, možda Skelin ne bi bio na klupi niti sinoć.
Tko će biti novi izbornik? Ili, prije nego to dotaknemo, možda je bolje pitanje tko će ga birati?
Do sada je to u svojoj nadležnosti imao Rađa, no, kako je njegovo ime povezano s nizom loših odluka u posljednje vrijeme, pitanje je hoće li uopće ostati na svojoj poziciji. Postoji vjerojatno milijun razloga zašto to ne bi trebao više biti on, od neumjerenih izjava, do paušalnih procjena, često garniranih subjektivnim, a ne objektivnim dojmom, pa do formacije Stručnog savjeta kao takvog.
Nekada, u Radićevo vrijeme, to je tijelo služilo samo za amenovanje odluka vrhovnog vođe, o čemu ovaj novinar iz prve ruke može posvjedočiti. Mnogo toga se nije promijenilo niti sada. Iako su u tom tijelu bili predstavnici svih najjačih klubova, ono je izgubilo svoju važnost i prije negoli je ozbiljno zaživjelo.
Drugo je pitanje, što znači povlačenje Rađe u kontekstu samog predsjednika HKS-a Stojka Vrankovića. Teško je vjerovati da bi Stojko mogao smijeniti Dina, mogao bi samo Dino sam otići, ali povlači li to za sobom i odlazak Vrankovića? Odnosno, može li on zaključiti, “došli smo zajedno, odlazimo zajedno”.
Možda se već pregovara
Čini se da bi to bila kriva premisa, ali za sada su sve opcije otvorene.
Ako, pak, Rađa, ostane, onda će on i dalje biti čovjek u čijoj će se nadležnosti provoditi izbor novog prvog trenera reprezentacije. Možda više neće imati toliku snagu kao do sada, ali on će voditi pregovore.
I možda ih već vodi.
Pa, što je to na meniju?
Andrea Trinchieri
Prije negoli je Aco Petrović postao izbornik, svakako prije Skelina, Savez je napadao dvojicu trenera. Prva je opcija bio Andrea Trinchieri, tada trener Bamberga, Talijan, kojemu je majka Hrvatica. Kako nije postojao konsenzus oko Trinchierija - nemojte zaboraviti da su u to vrijeme napadali razni “dugogodišnji prodavači magle” s idejom, “što će nam Talijan, stranac, imamo mi dovoljno svojih trenera” - a i Trinchieri je znao da će odnosi FIBA-e i Eurolige biti problematični i želio je, k tome, dugoročniji ugovor, od svega se odustalo.
Trinchieri je i tada, pa i kasnije, tvrdio da tu novac nije problem, jer on “jako dobro zna koliko su zarađivali hrvatski izbornici”.
Uglavnom, da se tada izabrao Trinchieri, Hrvatska vjerojatno ne bi u napadu lude inspiracije Ace Petrovića dosegla Igre u Riju, ali danas nitko ne može znati da ne bi bila puno bolja na Eurobasketu, a možda bi imala sada i miran put kroz kvalifikacije za SP.
Druga je opcija bio Velimir Perasović, kojega nije puštala Baskonia, kojoj je tada bio trener.
Obojica, Trinchieri i Perasović su sada, za razliku od onih dana, slobodni.
Andrea Trinchieri se razišao s Bambergom prije nekoliko dana nakon što je operirao rame i nije bio u stanju voditi svoju momčad unazad mjesec i pol dana, a u to vrijeme je Bamberg zaredao s neuspjesima. Kako Trinchieri još neko vrijeme ne može na klupu, a ugovor mu s Bambergom ionako istječe na ljeto, dogovoren je razlaz.
On je slobodan, čak bih sumnjao da već nije kontaktiran, ali koliko je realno da pristane?
Hrvatska klupa velika je Trinchierijeva želja, u to nema dvojbi, no, za sada se još uvijek ne zna može li izbornik biti i euroligaški trener. A Trinchieri će biti u izlogu za sve najveće europske klupe ovog ljeta. I ušao bi u ludi košmar u kakvom jest hrvatska košarka sada. Treba li mu sve to?
Velimiru Perasoviću, koji je nakon odlaska iz Efesa, također slobodan, prva je ideja Euroliga. Umalo je završio na klupi Barcelone nakon što je smijenjen Sito Alonso, a na ljeto će sasvim sigurno dobiti ozbiljan posao. I bio je tu, zna što sve nosi hrvatska klupa. Vjerojatno nije realno...
Ako to nisu Trinchieri i Perasović, tko ostaje?
Neven Spahija je u Maccabiju, znači u Euroligi je, pa je to također zamršena priča. Veljko Mršić je u Bilbau, a znate već priču sa španjolskim klubovima i izbornicima, pa ni to nije realno. Žan Tabak traži angažman, opet u Španjolskoj.
I evo nas, među bližim opcijama. Jasmin Repeša nema kluba, u posljednje vrijeme često je na utakmicama, u vrlo je dobrim odnosima sa Stojkom Vrankovićem, no, njegovo imenovanje, čak i kad bi pristao - on voli “uloge spasitelja” - ne bi naišlo na tko zna kakav odjek. Pustite novinare, raspitajte se okolo. Bio bi to povratak na staro, koliko god pokušavali svi skupa peglati sliku...
Raščistiti stvari
Iako, Repeša je ozbiljna opcija.
Ante Nazor, sada je trener Cibone, bio je foto-finišu poražen od Skelina, čak je bio neformalni izbornik 24 sata, ali onda se okrenulo sve prema Skelinu. Svakako bolja opcija od one izabrane.
Tu je i čitav niz trenera koji čekaju poziv, a prihvatio bi ga isti čas Dražen Anzulović, kojemu je završila epizoda u Kini i uvjeren je da je grubo preskočen nakon što je 2009. s klupe otišao Repeša. Pa i kasnije. Uvijek preskočenim smatra se i Danijel Jusup, također bez kluba, recimo.
Damir Mulaomerović, Slaven Rimac, Jurica Golemac i Josip Sesar treneri su koji iza sebe imaju igrački pedigre i oni više nisu klinci. Neki s više, neki s manje trenerskog iskustva, ali zaslužuju biti u kombinacijama, jer to je neki novi put. I nada. I ljudi koji imaju autoritet znanja, a nemaju repove u prošlosti, posebno ne one s igračima.
Uglavnom, dosta težak izbor. No, prije negoli taj izbor krene, u Savezu se moraju raščistiti stvari. Tko ostaje, tko odlazi, a ako ostaju svi, onda sve treba potpuno drukčije posložiti.
Ovo je, što se tiče struke i A selekcije, bilo doista loše.