Bilo je to jedan kroz jedan. Nakon što je Dražen Anzulović objasnio da u reprezentaciju nije pozvao Roka Ukića i Krunu Simona, jer od njih ne bi dobio ono što traži, a da mu je nedostajao Toni Katić, Roko Ukić bio je spreman za svoj dio priče.
Rekorder po broju nastupa za Hrvatsku, ali i rekorder po broju asista u reprezentaciji i, iza Bojana Bogdanovića i Dina Rađe najbolji strijelac Hrvatske u povijesti, nije imao kočnice.
- Idem sad na trening, čujemo se nakon treninga.
Odmah je zvao, valjda čim je izašao ispod tuša. Ne znam kako je izgledao na tom treningu Levalloisa, ali sigurno je bio nabrijan.
- Pa i nisam, meni je, moram to reći, sve ovo pomalo glupo. I smiješno. A u konačnici samo tužno.
Ajmo redom, kako je doživio Anzulovićeva objašnjenja?
- Meni je jasan novinarski posao, kao i to da je izbornik dužan odgovoriti na neka pitanja koja se tiču njegove domene. I s razlogom su postavljena. O tome zašto nismo igrali Simon ili ja, netko drugi. I izbornikovo je pravo da na ta pitanja odgovori, obrazloži svoje postupke. On je tu štitio sebe, ljude iz Saveza, ali ostao je dojam da sam sebi skače u usta.
Pa je Ukić krenuo secirati. Opasan je kad to radi.
- Kaže Anzulović da nam nedostaje kvalitete, a opet i da je pozvao najkvalitetnije igrače. To mi nije jasno. To je kontradikcija. Jer kaže i da nismo imali kontrolu lopte i kontrolu asista. A imali smo 19 izgubljenih lopti i ukupno, kao reprezentacija deset asista. U francuskoj ligi, igrajući za Levallois, ja sam u zadnjih pet kola na prosjeku od 11 asista. I tu pričamo o istoj razini kvalitete koja nas je dočekala u Vilniusu, jer u francuskoj ligi igraju i litavski bekovi Kalnietis i Juškevičius.
To je bio pogodak u glavu. Ajmo dalje.
- Anzulovićevo je pravo da on neke stvari vidi na način na kojih ja ne vidim. Ali, meni je u cijeloj toj priči najviše žao toga da ispašta košarka. A odgovornosti nema. On, kao, veli da preuzima odgovornost, ali pitam se kako točno je preuzima. Nama starijima se spočitava kako smo imali svoje šanse, i ja se slažem, imali smo ih. Pa i bili četvrti u Europi i peti na Igrama u Riju. Ti rezultati u usporedbi s ovime sada izgledaju kao znanstvena fantastika. I to me možda i najviše smeta, to izjednačavanje naše igre, s ovime sada. OK, bilo je tu i naših katastrofalnih predstava, iz ovih ili onih razloga, ali s ovim se to ne može uspoređivati. Mi smo sada doslovno na dnu. I taj me dio priče najviše pogađa, jer se žele izjednačiti neke rezultati, devalvirati ono što je bilo unazad deset godina, a u usporedbi s ovime, to je bio ozbiljan posao.
Marginaliziran sport
I što čovjek koji je odigrao za Hrvatsku više utakmice od bilo koga, koji je sa 207 nastupa rekorder, sada može zaključiti. Na dnu smo, kaže. I objašnjava...
- Mislim da smo u groznoj situaciji, košarka u Hrvata postaje totalno marginaliziran sport, kojega u medijima, ako se ne radi o specijaliziranim sportskim tiskovinama, uopće nema. Ljude ne zanima, očito je, što se sve to tu događa, a možemo samo zamisliti što bi se događalo da je netko tko je bio visoko tako dramatično pao negdje drugdje i što bi se iz toga izrodilo. Mi smo bili, ljudi, jako visoko u svjetskim relacijama, Aco nas je doveo na šesto mjesto po FIBA rejtingu, pa smo bili osmi, a sada se ne uspijevamo kvalificirati među 32 reprezentacije koje će igrati na SP. Postoje i neke objektivne okolnosti zašto je to tako, nismo imali idealne uvjete, ali ono što mene brine i to mi je grozno, ja ne vidim da za tako što itko preuzima odgovornost. Pričalo se o nekoj mobilizaciji, ali toga nema. Ne kažem da treba ići džonom, ali ovakvo ponašanje je također neprihvatljivo.
Idemo konkretno, Ukić je nakon Eurobasketa kazao kako više ne bi igrao, ali je onda promijenio mišljenje. I bio na dispoziciji.
- Tu se radi o nekoliko detalja. Objektivnih detalja. Lani sam Eurobasket igrao s dvije rupture, imao sam rupturu lista i ruptura kvadricepsa, ali sam želio igrati i išao glavom kroz zid, jer sam si utvarao da je to posljednja šansa. Ispada da je bila. U jeku te frustracije nakon Eurobasketa, ja sam kazao da se više ne osjećam sposobnim igrati za reprezentaciju, a u to vrijeme sam igrao i tri utakmice tjedno, pa je to bilo nemoguće izdržati. Da sam prihvatio poziv, popela bi mi se sezona na sto utakmica.
Roko Leni Ukić
I onda se nešto promijenilo?
- Dosta toga se promijenilo ovo ljeto. Potpisao sam za Levallois u kojem imam jednu utakmicu tjedno, a proveo sam cijelo ljeto trenirajući s Bojanom Bogdanovićem. Kako smo obojica nepopravljivi optimisti oko reprezentacije, a na krilima cijele one euforije koja je stanovala u nama i oko nas, a vezana je za SP u nogometu, počeli smo maštati kako bi vrijedilo još jednom pokušati zajedno. I to su neki detalji koji su promijenili moje mišljenje. I da, bio sam otvoren za soluciju da se vratim u reprezentaciju. No, nisam se želio gurati, jer sam bio svjestan i toga da sam dugo, možda i predugo dio reprezentacije i logično je za shvatiti da su se ljudi zasitili mene, posebno uz taj stav da rezultata nema. Međutim, poziv se nije dogodio, a evo sada smo saznali i zašto.
I nije mu jasno zašto je tome tako.
- Sve to nema pokriće. I da se netko trudio napraviti ovako loš rezultat u ovim kvalifikacijama, da ga je ciljao, mislim da se on ne bi dogodio. I stoga sam tužan, moj osjećaj je baš tuga oko naše košarke. Mi od 1992. nismo imali lošiji trenutak ovog sporta.
S Acom sam sve riješio
Usput, cijelo se vrijeme vrti priča o Ukićevoj negativnosti na Eurobasketu 2017. I to mu se zamjera. O čemu se tu radi?
- Ne shvaćam što znači to emitiranje negativnosti. To je za mene apstraktni pojam. Ne postoji osoba koja ne emitira ponekad svoju negativnost, ako se ne naspava dobro ili ga boli trbuh. Vratimo se na pripreme uoči Eurobasketa. Od 24 dana treninga, ja sam zbog ruptura propustio 21 dan. I bio sam nespreman, ali opet, bila je tu i velika želja, a kako sam se osjećao, krio sam tada i od kluba. Bilo je to od mene nezrelo, glupo, ali bilo je tako. Plan je bio da me se vrati u natjecateljsku formu kroz uvodne utakmice Eurobasketa, a ja nisam bio zadovoljan kako se to radilo. Međutim, taj smo problem Aco i ja riješili na sastanku, oči u oči. I danas nas dvojica imamo super odnos. Ako se itko tada zbog moje izjave nakon utakmice u Cluju (kazao je tada Ukić kako se on “može podrediti momčadi, biti servis, ali samo u 30 minuta igre, a ne dva puta po pet minuta”, to je doduše, isto to, rekao i dva tjedna uoči Eurobasketa u intervjuu za SN, op.p.) trebao osjećati uvrijeđeno, onda je to mogao biti samo Aco Petrović. I njemu sam se trebao ispričati. Ne znam zašto ljudi iz Saveza imaju s tim problem, kad oni u sve to nisu bili niti uključeni, a nakon cijele te priče se toliko toga dogodilo na tom Eurobasketu, da je ova priča postala minorna. I neki su se moji suigrači pitali u čudu o čemu se tu radi, jer su sve i zaboravili. Ako će se nekom prišiti etiketa kako je negativno nastrojen, to se uvijek može. Ali meni nitko tada nije došao i kazao mi kako sam nešto krivo učinio.
Skretanje pozornosti
Podsjetilo je to Roka na jednu zaboravljenu epizodu.
- Nešto se slično događalo nakon Eurobasketa 2011. godine, ja tada nisam igrao zbog ozljede, a mi nismo prošli skupinu. Počelo mi se vaditi što sam govorio 2010. godine u osmini finala Svjetskog prvenstva, u završnici utakmice sa Srbijom, hoću li ili neću u igru s četiri penala... Međutim, po meni je to samo skretanje pozornosti na stvari koje su nevažne. I nije problem sve raščlaniti, o svemu pričati, ali postoji nešto što ima smisla i što nema smisla. Kažem, po meni je glupo vraćati se na stvari koje su završene.
Bio je ovo Roko Ukić i njegova istina. Na koncu jedne priče. I početku nekog novog vremena.