Odbor za doček - novinari i tek poneki navijač, član obitelji, prijatelj - bio je ispred zagrebačkog hotela Panorama na Trgu Kreše Ćosića. Stigli su i Cibonini navijači, našla se tu i hrvatska zastava.
Iščekivanje se oteglo, “100 km su od Zagreba”, pa “prešli su granicu”, pa “kod Jakomira su”... I na kraju, konačno, velik autobus pojavio se pred hotelom.
Usput, zašto autobus kad su u Torino išli zrakoplovom? Zato što su imali avio-karte za nedjelju navečer, a nitko od igrača nije htio čekati cijeli dan u Torinu, pa je naručen autobus.
Nakon minute šutnje u autobusu počeli su izlaziti, s pjesmom na usnama, prvo Dario Šarić, pa Bojan Bogdanović, pa... Svi. Svi s pjesmom. Još jedan čin jedinstva koje krasi ovu skupinu.
Dario Šarić, koju minutu kasnije, promukao, stao je pred novinare. Je li pjesma uopće stala u autobusu?
- Gotovo da nije, malo smo posustali tek oko pola četiri, do pet, pola šest, možda je netko i odspavao, ali već iza devet svi smo opet bili u punoj pjevačkoj formi.
Vidno umoran i neispavan, kao i svi suigrači, Dario je strpljivo odgovarao na svako pitanje, koncentrirajući se da zadovolji svakoga, iako je to u tom trenutku bio težak zadatak, pa su neke rečenice znale biti malo “ukrivo nasađene”.
- Sretni smo, pružili smo odličan otpor, a koji puta moraš imati i sreće. Talijani su pripreme počeli 1. lipnja, a ja sam na prvi trening zbog obaveza u klubu došao 18. lipnja. Nadam se da ćemo se sada kad smo se već plasirali na Olimpijske igre potući sa svakim s kim budemo igrali.
Dat ćemo sve
Koliko daleko može Hrvatska u Riju?
- Teško je to reći, sve su to jake reprezentacije, pogotovo one koje su se direktno plasirale. Mi imamo neku moć, za koju i ne znamo kolika je, je li dovoljna za proći skupinu ili ne. Ne želim ništa analizirati prije vremena, želim samo da, kada dođemo tamo, igramo jednako opušteno kao i na kvalifikacijama u Torinu. Dat ćemo sve od sebe, ova je momčad malo drukčija nego prethodne. Otkako sam u reprezentaciji imali smo izbornika Jasmina Repešu, imali smo Velimira Perasovića, koji su taktički bili savršeni. Kod svakoga se u skautingu znalo gdje će kome stajati noga, 20 cm lijevo ili desno, takav je praktički bio svaki trening. Ali sada smo bili opušteni. Igrali smo drukčiju košarku od one unazad 3-4 godine otkako sam u reprezentaciji.
Kakav je Darijev plan prije Rija?
- Ostat ću dan-dva u Hrvatskoj, onda idem potpisati ugovor s Philadelphijom, odraditi obaveze koje imam, liječnički pregled, posjetiti momčad u Vegasu gdje igraju Ljetnu ligu. Nakon toga moram odvojiti 3-4 dana za sebe, odmoriti se barem malo, a onda ponovno reprezentacija.
Malo je to odmora?
- Znam, znam, sigurno bi bilo bolje cijelo ljeto raditi na sebi, pripremiti se za NBA ligu, sigurno bih bio bolji igrač tada. Ali moram prezentirati na Igrama ne samo sebe, nego i sestru, mamu, vas, sve ove ljude koji su nas dočekali i sve ljude u Hrvatskoj, koji su navijali za nas. Ima li što ljepše od toga? Jako sam sretan što imamo priliku otići na olimpijske igre, što ću imati priliku prohodati preko cijelog stadiona na otvaranju. Imam 22 godine, prve su mi to Igre, tko zna hoće li ih biti još. Od 13. godine ne znam za pauzu, ali nema veze, odmarat ću se, ima vremena.
Koliko mu znači trofej za MVP-a olimpijskih kvalifikacija?
- Znači mi, ne mogu reći da ne znači, ali to je prvenstveno uspjeh cijele momčadi. Bojan je vukao od prve minute, bio je stalno iznad 20 poena. Ja imam malo drukčiju ulogu i što se tiče poena, i što se tiče skoka i asistencija.
Lani nije bio naš dan
Nismo mogli ipak zaobići lanjski EP, nekako se sam po sebi nametao?
- Ha, nismo uspjeli, mislili smo da ćemo u Francuskoj nastaviti taj dobar val od Zagreba, ali nije išlo. Takva je košarka, jednostavno koji puta nije tvoj dan. Znam da smo razočarali cijelu naciju, sebe... Već smo počeli sumnjati u sebe, ali prije utakmice s Italijom Bojan je rekao, “Bože, pogledaj nas konačno jednom!” I ispalo je da nas je pogledao.
