Novigrad, Zadar, 240718.
Drazen Anzulovic, izbornik kosarkaske reprezentacije Hrvatske, ljetuje u rodnom Novigradu.
Foto: Luka Gerlanc / CROPIX
CROPIX

DRAŽEN ANZULOVIĆ

SPORTSKE NOVOSTI S IZBORNIKOM HRVATSKE REPREZENTACIJE NA DJEDOVINI Iskopao sam 85 rupa u kamenu, a ispao sam linčina

AUTOR:
    • Dražen Žura

  • OBJAVLJENO:
  • 28.07.2018. u 20:01

  • DRAŽEN ANZULOVIĆ Novigradski korijeni čvrsto vežu prvog čovjeka košarkaške reprezentacije za ovo malo dalmatinsko mjesto u kojem ne provodi samo ljeto nego svaki slobodni trenutak, a jednom se planira potpuno preseliti u Novigrad

    Smokve, svježe i suhe, rakija travarica, sve to iz domaće radinosti, odnosno, iz obližnjeg vrta, uvijek je u jutarnjim satima na stolu u obiteljskoj kući Dražena Anzulovića, izbornika košarkaške reprezentacije Hrvatske, koji ljetuje u Novigradu.

    - Ma nismo vam mi tu samo ljeti, nego kroz cijelu godinu kad god nam se ukaže prigoda, jer ovdje smo domaći. Svoji na svome, naša loza Anzulovića ima duboke korijene u ovom živopisnom gradiću, a dobro je poznato da što si stariji, to te još više vuče mjesto gdje si proveo većinu djetinjstva, ali i svekolikog odrastanja. Snažne su uspomene. Nije nemoguće da se u danima mirovine, a možda i prije, odlučimo posve skrasiti u Novigradu, što će u konačnici odlučiti moja supruga Marija. Je li tako, šefice? - upitao je Zula suprugu i odmah dobio odgovor.

    - On tako govori samo kad su novinari uz njega, međutim moram priznati da skoro više i ne idemo u Split, koji nam je bio utočište dok je trajao Domovinski rat, a naš grad bio okupiran. Otkako ovdje imamo sve uvjete za dobar odmor, ne mičemo se odavde - brzo je “servirala” gospođa Marija, bivša odbojkašica.

    Pogled na Novigradsko more, u daljini Velebit, iznad kojeg se krenula javljati bura... Doista pravi užitak za oči.

    - Uh, ovdje me svaki kamenčić podsjeća na djetinjstvo i ribarenje s rođakom Marinom Anzulovićem. Koliko sam samo noći proveo u takvom ozračju, čak sam nekih pet godina imao i svoju ribarnicu u Zagrebu. Ali odjednom me ništa od toga više ne privlači, čak ne znam sebi objasniti zašto, kad svi govore o ribi i novogradskim dagnjama. Možda je jedan od razloga taj što imam svoje dobre rođake koji me opskrbljuje pravom oboritom ribom, dok mi je stric Žarko poznat uzgajivač dagnji. Jedino me moja Marija nekad uspije nagovoriti da odemo u lov na lignje - veli Anzulović.

    Onda nije teško zaključiti kako se naš izbornik skroz uživio u ulogu Dalmatinca koji ljeti razmišlja o tome da se što prije dohvati hladovine.

     

    Melem za dušu

    - Nakon doručka kojem u pravilu nazoči cijela obitelj, supruga, dva sina, Andro i Roko, i kći Mia, meni je prvo skoknuti do nama Novljanima omiljenog kafića Noškić i tu se odmah krene s briškulom. I tako do ručka, koji je najkasnije u jedan sat iza podne. Zna se što slijedi iza toga, malo ubijem oko pa počnem razmišljati hoće li nas biti dovoljno na zogu za partiju buća do večere. Uh, oko tog se boćališta vodila prava borba, pisale su se nemile peticije jer je smješten na samoj novouređenoj rivi. Oni profesionalci koji stvarno igraju izvrsno imaju svoj zog, ovaj je drugi za nas amatere. A to su u pravilu oni koji dolaze na odmor iz cijele Hrvatske i korijeni su im novigradski. Kažem vam, svakim je danom sve više nas kojima je želja vratiti se na djedovinu, šteta što su nas prerano napustili naši Kralj i Profesor, od kojih smo učili igrati na buće - pojasnio je Dražen zbivanja u “malom mistu”.

    Dovoljno je podignuti pogled i pored spomenutih vizura koje okružuju Novigrad u oko upadaju dva mosta, Stari i Novi maslenički.

    - Melem za dušu je ovaj pogled, kojeg nema nigdje na svijetu - prisnažila je gospođa Marija koja vodi brigu o okućnici.

    A tu ima svega; maslina, smokava, raznih ukrasnih grmova i biljaka, ali i povrtnjak.

    - Nerado se sjetim tih dana kad je trebalo urediti okoliš, jer je kupljeno stotinu sadnica za koje je u ovom kršu trebalo iskopati rupe. U pomoć je stigao moj punac, koji je nakon što sam u ljutom kamenu odradio posao koji je od mene tražila supruga, lakonski zaključio: “E, moj Zula, nikad ti ne bi mogao biti bauštelac!” I da znate da su zabolile te riječi, jer mojih je bilo 85 rupa, njegovih 15. A ja sam ispao linčina - nasmijao se Dražen i počeo zalijevati vrt iako se bližilo podne.

    - Ma nemoj, sve će se “zapaliti”, ne petljaj se u ono što ne znaš - dobronamjerno je poslan nalog Anzulovićeve supruge.

    - Ne brini, znaš da ja o ovome nemam pojma, nego samo radi fotografiranja to radim. Ako se nešto posuši, posadit ćemo novo povrće. Evo se hvalim da još nismo išli na zelenu tržnicu jer imamo sve svoje, od pomidora, kukumara, paprika, blitve, raznih začina... Nema što nisu posadile vrijedne Marijine ruke. E, poslijepodne ćemo ići na kupanje na novigradske Maldive. Zapravo, ja to zovem Maldivi, a riječ je o predivnim uvalama ispred Ražanca, ma tko ne zna za Triluke - zbori dobro raspoložen Anzulović, čije riječi pomno slušaju i odmjeravaju sinovi Andro i Roko, koji će u novoj košarkaškoj sezoni, izgleda, igrati zajedno u Zaboku.

     

    Najmanje o košarci

    - Moj vam je Andro čudo jer u vrijeme kad svi žele u Njemačku, on se nakon dvogodišnjeg ugovora odlučio vratiti u Hrvatsku. I neka, drago mi je da tako razmišlja, treba voljeti svoju domovinu. Roko je mlađi i treninge odrađuje u Zadru, zajedno s reprezentativcem Rokom Stipčevićem, od kojeg doista može puno toga naučiti. Neka se druže, ja ću odmarati do prvih reprezentativnih obveza i zato nikome oko mene ne mora biti čudno što najmanje razgovaram o košarci. Je li tako, Rade Maleviću? - upitao je Anzulović uvaženog odbojkaškog stručnjaka, koji je odnedavno ponovno u zagrebačkoj Mladosti, a u Novigrad dođe u posjet Anzulovićima zajedno sa suprugom Gordanom.

    - Imala sam nekih 17 godina kad je Rade gledao utakmicu mojih Kaštela i odmah mi je po završetku rekao: “Marija, ti ćeš doći u Zagreb!” I tako je bilo, zato smo od tih dana veliki prijatelji i Malevići su naši dragi gosti - veselo zbori mama Marija, koja nije pravo ni završila misao, a pred kućnim su se pragom pojavila još jedna skupina prijatelja.

     

    Buća u grmu lavande

    - Ako niste znali, ovo je moj pomoćnik Dražen Orešković i njegova obitelj, oni su također moji dragi gosti. Nerijetko kod nas dođe i Željko Poljak sa svojima, tako da je kod nas uvijek prometno, što nas sve skupa veseli - uz smiješak će Anzulović, koji je nam je predložio obilazak Novigrada iako se primicalo podne, a “zvizdan” upekao sve u šesnaest.

    - Moja je starina u središtu Novigrada i trebalo mi je malo više vremena da se priviknem na novu lokaciju, koja je za mene, zapravo, izolacija. Jer dolje na rivi je život, tamo vidiš tko je s kim, tko je što ulovio tijekom noći i jutra. I nećete vjerovati, koliko god da sam, praktički, odgojen ovdje, gradele mi nisu uža specijalnost, ali imam dobre prijatelje koji mi pomognu prevladati taj nedostatak. Tu se sve radi timski, baš kao na buće i karte. Evo, sad ćete vidjeti kako ću za par minuta u Noškiću organizirati ekipu za briškulu, prvi na kojeg ću naići bit će Stane Maroja, kojem je šah osnovna djelatnost, a karte igra perfektno - hvali Dražen svoje prijatelje.

    Prije negoli smo stigli do popularnog Noškića, Zula je zastao kod boćališta, gdje je zatekao Niku Vlatkovića, koji je u hladnjači s ribom imao jednu buću, drugu je pronašao u grmu lavande. Dražen je svoju za svaki slučaj ponio od kuće, tako da je treća bila uručena potpisniku ovoga teksta.

    - Da vidimo kako bućaš - zadirkivao me Anzulović, ali se podosta iznenadio kad je vidio kako balota poput vala plovi pješčanom stazom.

    Onda je okrenuo ploču i prihvatio se karata kojih pedesetak metara dalje. Nakon odigrane partije, prošetalo se malim živopisnim i slikovitim kalama. Prije nego što ćemo zakoračiti uz strme skaline, odrešitim nas je glasom zaskočio Tonči Anzulović, bivši košarkaški sudac, također Novljanin.

     

    Držimo cijelu košarku

    - Zar ne vidite da držimo cijelu hrvatsku košarku? Draženov otac Vlado bio je neumoran košarkaški televizijski komentator prepoznatljivog glasa, Vladimir je izbornik reprezentacije U-18, a dobro znamo što je napravio u Šibeniku, na Baldekinu, odakle se preselio na Gripe, gdje će također ostaviti dobar trag - zborio je Niko Vlatković, veliki prijatelj obitelj Anzulović.

    Ispred stare kuće susreli smo i strica Žarka s društvom, potom i Draženovu majku Dunju. Svi skupa čekali su da se što prije zgotovi ručak. A vonjalo je po pečenoj i lešoj ribi....

    - To je ovdje svakodnevica, tako da mi ti mirisi nisu strani - mirno će Anzulović, koji nas je poveo do kuće svoje bake, koja je prije udaje za djeda Jerka nosila prezime Oštrić.

    - Vidite li kuću do ove u kojoj je živjela moja baka? I što piše na onoj ploči? Vidite! E, tu lijepo stoji: “U ovoj kući župnoj kao župnik Novigrada živio je i stvarao hrvatski pjesnik Juraj Baraković (Plemići, 1549. - Rim, 1628.). Sad vam je jasno kakvih je sve velikih i važnih ljudi bilo u našem gradiću - ponosno će Anzulović, koji nas je na trenutak zaustavio ispred zvonika Crkve Porođenja Blažene Djevice Marije, baš kad je zvonar Stipe oglašavao podne.

    - Ovaj očaravajući ton crkvenoga zvona, cvrčanje cvrčaka, more, bura... To je dio razloga zašto se uvijek rado vraćam svom Novigradu - zaključio je izbornik Anzulović.

    Iz drugih medija