Kažu upućeni da Hrvatska ima dva favorita za košarkaškog izbornika. Jedan je Andrea Trinchieri, drugi Velimir Perasović. Dva trenera s imenom i prezimenom, dva koja su potpuna suprotnost dosadašnjem izborniku Ivici Skelinu, koji u košarkaškom svijetu nije imao ni ime ni prezime kada smo ga lansirali na klupu. Sada ga, na žalost, ima...
Andrea Trinchieri (49) u bogatoj je trenerskoj karijeri bio i izbornik Grčke, ali tamo nije prošao. Grci ga se nerado sjećaju jer je na Eurobasketu 2013. u Sloveniji odveo selekciju do, za njih ponižavajućeg, 11. mjesta. Naravno da to neće potamniti sjaj koji već godinama - zahvaljujući sjajnim rezultatima, ali još više i sjajnim igrama koje su prezentirale ekipe koje je vodio - uživa u svijetu europske klupske košarke, ali rezultat iz Slovenije možda ukazuje da Trinchieri nije stvoren za izbornika. Nije, naime, mali broj stručnjaka koji su fantastični treneri, a istodobno i slabi izbornici. Što kod Trinchierija definitivno ne mora biti slučaj, možda je Grčka bila tek trenutak slabosti u njegovoj karijeri.
Manje zvučni
Baš kao i Trinchieri, i Velimir Perasović (53) uživa veliki ugled u europskoj klupskoj košarci. Na žalost, i Peras ima jednu crnu reprezentativnu točku, nama posebno bolnu. Dobro ga se sjećamo kao izbornika Hrvatske na Eurobasketu 2015. kada nam je reprezentacija već u skupini u Zagrebu lošim igrama pokidala sve živce, da bi priča bila okončana mizernom predstavom protiv osrednjih Čeha (59:80) u osmini finala turnira.
Perasović, dakle, prije tri godine nije znao s ovom reprezentacijom. Čiji su glavni protagonisti - Bogdanović, Šarić, Simon, Hezonja... - i danas na sceni. I logično je pitati što se to u međuvremenu moglo promijeniti da bi Hrvatska ponovo u njemu vidjela izbornika koji će zaustaviti strmoglavi pad naše najbolje selekcije? Nije da nije imao priliku, premda ostaje činjenica da smo tada imali veliki problem s Bogdanovićem, koji je tri dana prije prve utakmice ozlijedio gležanj, a onda ga je dotukao potres mozga.
Naravno da sve ovo napisano ne poništava činjenicu da su Trinchieri i Perasović trenerski druga galaksija za Skelina te da su dokazani klupski treneri euroligaške klase. Međutim, kroz njihove primjere željeli smo pokazati da jamstva nema. Imaju njih dvojica sve, ali kao izbornici nisu prošli. I veliko je pitanje što doista žele, jer govorimo o trenerima koji će u sljedećih nekoliko mjeseci na stolu imati barem po tri klupske ponude daleko izdašnije, pa ako hoćete i atraktivnije, od hrvatske klupe...
Usput, predsjednik HKS-a Stojko Vranković zaziva izbornika profesionalca, a Trinchieri i Perasović takav će status eventualno prihvatiti samo uz bogati ugovor, koji si Hrvatska ne može priuštiti.
U takvim okolnostima HKS bi se morao okrenuti i nekim manje zvučnim, a to nikako nemojte protumačiti i slabijim, rješenjima. Zašto, primjerice, netko ne bi razmislio o tandemu Rimac - Golemac? Nisu li njih dvojica 2014. Cibonu senzacionalno odvela do naslova pobjednika ABA lige? Cibonu, koja je tijekom te sezone igrački bila prepolovljena i u kojoj su preostali igrači plaću vidjeli možda u tri od deset mjeseci koliko je trajala sezona. Rimac i Golemac pokazali su te sezone fantastičnu energiju, ali i košarkašku educiranost, kao i trenersku mudrost, a poglavito hrabrost znalački vodeći brod koji je već napola bio potopljen do fantastičnog slavlja usred Beograda. Okruženi daleko jačom i moćnijim Zvezdom, Partizanom, a na koncu i Cedevitom.
Godinama iste pogreške
Cibonino osvajanje ABA lige najveće je ostvarenje kojim se hrvatski treneri mogu podičiti u posljednjih šest-sedam godina. Prekaljeni stručnjak Neven Spahija kaže da je ovo trenutak za iskusne trenere, ali nismo li takve godinama imali na reprezentativnoj klupi? Pa kako su prošli i Repeša, i Perasović, i Aco Petrović? Doduše, Stojko i društvo iz HKS-a bi imenovanjem Trinchierija i Perasovića dobili mir. Kao što ga je dobio i HRS kada je za rukometni Euro izabrao Linu Červara. Izbor s kojim uvijek imaš sjajan alibi...
Ima još nešto. Spahija je kao veliko i prokušano ime doveden u Cibonu baš za sezonu koja je završila osvajanjem ABA lige. Uspon je krenuo nakon što se Spahija razišao s klubom, nezadovoljan s brojnim detaljima u klubu. Nije ih ni mogao ni želio prihvatiti jer je imao izbor, a i navikao se na potpuno drukčiji trenerski život u inozemstvu.
Hrvatskoj košarci, dakle, ne treba iskusan trener, ili trener koji će biti najbolji alibi, nego stručnjak koji će znati izvući ono najbolje iz igrača koje imamo. Što nam već godinama ne polazi za rukom. I danas ne znamo što se to doista dogodilo na Eurobasketu u Turskoj... Nešto što je i svih prethodnih godina remetilo reprezentaciju.
Barem kandidatura
I zato Golemac i Rimac zaslužuju barem ozbiljnu kandidaturu. Oni nikako nisu Ivica Skelin, oni i te kako imaju ime i prezime podvučeno trofejom ABA lige. Jesu, mladi su, ali bili su kao igrači na velikim natjecanjima, a bili su tamo i u trenerskim ulogama. Obojica u ulozi asistenata glavnih trenera, Rimac na klupi Hrvatske, Golemac Gruzije. Rimac je danas pomoćnik Jure Zdovca u Cedeviti - nije mu bilo ispod časti prihvatiti takav posao, iako je osvojio ABA ligu - dok Golemac sjajno radi u Sloveniji, u kojoj je baš nedavno kao trener autsajdera Primorske iz Kopra usred Ljubljane sredio Olimpiju osvojivši Kup.
Rimac i Golemac, Golemac i Rimac, poredak nije bitan, ionako mogu biti izbornički tandem. Bilo ih je u povijesti sportova i bilo ih je jako uspješnih. Zašto ne i na klupi Hrvatske? OK, nisu ni Trinchieri ni Perasović, ali dokazali su da znaju i mogu. I ne sumnjamo da bi dali i dušu i tijelo u takvom projektu.
Netko im samo treba pružiti ruku. Netko hrabar, ali i netko s vizijom...