Popiti kavu sa Željkom Pavličevićem, košarkaškim trenerom iz stare garde, znači naći se u centru Zagreba, na Cvjetnom trgu, tamo gdje se dolazi vidjeti i biti viđen. A Željko je, kodnog nadimka Spiker, koji također nešto govori o osobi, stari purger gospodskih manira, i to se nikada i nikako ne može promijeniti. On neće tijekom razgovora propustiti pozdraviti neku njemu dragu žensku osobu, ali i stisnuti ruku poznaniku kojeg nije vidio godinama, oko njega je uvijek živo. Stoga, parafrazirajmo uzrečicu, “Željko može otići iz Zagreba, ali Zagreb nikad neće otići iz njega”. Pa tko shvati - shvati.
Dakle, ovo je samo dio tog košarkaškog razgovora uz kavu, koji je morao početi hrvatskom reprezentacijom.
Aco radi sjajan posao
- Aco je s reprezentacijom napravio sjajan posao, pogotovo u Torinu, ali i Riju jer smo na kraju izgubili jednim šutom, jednim skokom, a to je sport. Dobro je što je nastavio raditi, iako moramo biti svjesni da će teško biti ponoviti takve rezultate. Bez obzira na slabosti na vanjskim pozicijama, dokle god imamo bekove koji to mogu dobro odraditi, mislim da opet možemo formirati dobru momčad. Problem se po meni može javiti kod mladih visokih igrača Zupca i Žižića, a i tu je pitanje Tomića, što i kako s njim, računa li se na njega ili ne. To bi moglo malo poremetiti os momčadi s Olimpijskih igara, ali to može biti i dodatni plus. Može se i poremetiti kemija, ali Aco to može riješiti.
Kada već spominjete kemiju u momčadi, što mislite o otkazivanju Marija Hezonje?
- Jako ga cijenim i mislim da takve dramatične direktne izjave najviše štete njemu samom, to se moglo i kasnije i drukčije reći. Šteta za njega ako neće igrati za reprezentaciju jer reprezentativne pripreme i utakmice bi mu dale dodatnu kvalitetu.
Njegov se potez može svesti pod odluku frustriranog igrača, ne bi li ga ipak trebalo shvatiti?
- To apsolutno ima smisla, ali ta frustriranost ne smije mu štetiti u drugim stvarima. On sam sebi radi sada štetu jer tko mu garantira da će iduće godine igrati u reprezentaciji. No, treba reći da je do sada u reprezentaciji dao velik doprinos i da je i te kako zaslužan za sve naše dobre rezultate. Osobno mi je žao što je tako odlučio i mislim da je Aco pametno rekao neka se malo ohladi pa ćemo vidjeti kasnije.
Ne bi li mu možda ipak trebalo pustiti ovo ljeto da se pripremi po NBA programu pa da se iduće sezone tamo dokaže i onda kasnije bude pravi za reprezentaciju? Ne treba ga sada siliti, zar ne?
- Siliti ne, to je reprezentacija a ne klub, tu se ne ide na silu. Ali dat ću vam primjer iz drugog sporta, nogometa recimo. Dakle, ako Modrić može svaki put doći igrati za reprezentaciju, onda mislim da sam odgovorio na pitanje. Pogotovo što se tu radi o nogometu, sportu u kojem jedan kontakt može značiti kraj karijere. Ako dopustimo takvo ponašanje, onda gubimo kult reprezentacije. I Tomić je u sličnom kontekstu. No, ima i drugih primjera, imamo Ukića koji se već tko zna koliko godina svaki puta bespogovorno odazove. Ne mislim da nekoga treba tjerati, ali onda isto tako moraju biti svjesni da se to u Hrvatskoj sigurno neće dočekati sa simpatijama.
Jedina ponuda iz 1996.
Hrvatska nema previše kvalitetnih trenera, pa su se neki već dva-tri puta izvrtjeli na mjestu izbornika, a vi kao jedan do naših najtrofejnijih trenera, koji je s Cibonom i Splitom bio na krovu Europe, da spomenemo samo dva najzvučnija trofeja, niste nikad bili na klupi nacionalne selekcije.
- To isto i ja mogu pitati ljude koji vode našu košarku jer nemam odgovor na to pitanje. Ne postoji sigurno ni jedan sportski kriterij po kojem ne bih došao u obzir, već su tu posrijedi bili neki drugi razlozi, meni nepoznati.
Je li ikad u postojala mogućnost da biste mogli zasjesti na čelo reprezentacije?
- Bilo je to 1996. kad sam se vratio iz Grčke, ponuđeno mi je mjesto ili izbornika ili direktora svih reprezentacija. Kako me Grčka izmorila, trebao sam mali odmor od klupe pa sam na nju postavio Peru Skansija. No, nakon toga više nikad nisam bio bliže klupi od nekih kuloarskih priča.
Zato ste bili izbornik u Japanu.
- Tamo sam radio devet godina. Meni je vođenje reprezentacije čast i bila bi mi golema čast da sam vodio Hrvatsku, ali nisam zbog toga frustriran. Znam da su u pitanju bili neki drugi interesi, pogotovo kada se osvrnem na to tko je sve sjedio na toj klupi.
Neuređeni zakoni
Bili ste trener u Ciboni, Splitu, Zagrebu, perjanicama naše košarke, klubovima koji su danas samo sjene kolektiva koje ste nekada vodili.
- Posljednjih 15-ak godina živjelo se iznad mogućnosti i sad je to došlo na naplatu, a klubovi su samim time degradirani kao sportski kolektivi. I sada imamo situaciju kakvu imamo. Nitko mi ne može objasniti da klub sa 500 gledatelja može plaćati igrača 200-300 tisuća dolara. Osim ako nije privatan. Zapravo, moram reći da je za mene ovo puno prirodnija i zdravija situacija nego ona prije. No, ako direktor kluba nekome obeća 3.000 eura, onda to mora biti 3.000 kroz cijelu godinu, a ne ono što smo imali nekada u Grčkoj, da prvu trećinu dobiješ kada potpišeš ugovor, drugu trećinu krajem prosinca, a treću tko zna kada i je li uopće. No, nisu tu samo klubovi kod nas krivci, već je i taj Zakon o sportu potpuno neuređen i ne omogućava privrednicima nimalo olakšica kod ulaganja u sport. Trebalo bi biti malo više razumijevanja za sport, koji je toliko toga dao ovoj zemlji.
Predajete na mnogim trenerskim tečajevima po Hrvatskoj.
- Počasni sam profesor na KIF-u već 20 godina i drago mi je što novim generacijama trenera mogu predati djelić svog znanja. A i mislim da je obveza nas starijih trenera da transferiramo znanje koje imamo, koje smo i mi kao mladi dobili od starijih poput Nikolića, Novosela, Žeravice...
U Japanu postoje kompanije koje drže do “trusta mozgova”, tamo ne odbacuju stare rukovoditelje i direktore, već ih koriste kao savjetnike u raznim tvrtkama. Prebacimo li to u hrvatsku košarku, takav princip kod nas ne egzistira, vas primjerice nikada nitko nije zvao za mišljenje, zar ne?
- Japan je zemlja od 120 milijuna ljudi, no ja sam bio među osam ljudi pozvanih da napravim strategiju njihove košarke za OI u Tokiju. A kod nas se kolektivna memorija zaboravlja i uvijek se kreće nešto iznova. Ne govorim tu samo za sebe, već ima dosta naših trenera koji nisu dovoljno zastupljeni. Bilo bi dobro da postoji barem jedan dan hrvatske košarke, recimo vezan uz Kup, kad bi se svi mogli naći na jednom mjestu i tu bi se trebao napraviti panel da se iskristaliziraju neki problemi jer to je samo za boljitak naše košarke, to nije borba za fotelje.