Slavlje je bilo veliko, Argentinci u Dongguanu, ali i domovini, ronili su suze radosnice, igrači su se bacali jedan drugome u zagrljaj, novinari su se pretvorili u najvatrenije navijače, na “presici” pljeskom i ovacijama dočekali izbornika Sergia Hernandeza i junaka četvrtfinalne pobjede protiv Srbije Facunda Campazza, ali jednog čovjeka je ta silna euforija zaobišla...
- Ne želim više nijednom čuti riječi “čudo”, “senzacija” ili “iznenađenje”. Po ovo smo došli, u ovo smo vjerovali. I bilo nas je bar 22, svi u reprezentaciji. Sasvim dovoljno.
Luis Scola je prije 17 godina igrao i izgubio finale Svjetskog prvenstva od tadašnje Jugoslavije, 2004. se okitio olimpijskim zlatom, potom upisao nastupe u još tri polufinala na najvećim natjecanjima (OI i SP), uz broncu s Igara u Pekingu. I zato je ovo za njega bio “još jedan dan u uredu”. Iako je bio više od toga.
- Scola? To bi trebao postati pridjev, kao kad nekome kažeš da je dobar, razina više je da ga proglasiš “Scolom”. Njega slušamo, on nas vodi, igrači, stožer i ja smo samo sljedbenici.
Znamo da ćemo uživati
Dodao je ovome Sergio Hernandez još nešto...
- Prije godinu dana, nakon jedne pripremne utakmice koju smo odigrali jako dobro, Scola mi je došao i rekao da moramo razgovarati o ulasku u polufinale Svjetskog prvenstva jer će to vjerojatno biti potrebno za plasman na OI u Tokiju. Pogledao sam ga i pitao je li siguran u to, a kad mi je odgovorio da jest, nisam mu mogao ne vjerovati. Tko to može znati bolje od njega? Igrao je 10 godina u Europi, 10 godina u NBA ligi, ovo mu je peto SP, dogodine ide na pete OI. Naravno da sam ga shvatio ozbiljno.
Kako drukčije osim ozbiljno shvatiti Luisa Scolu? I Argentince općenito. Bez obzira što Manu Ginobili i ostatak Zlatne generacije više nije tu. Ali tu su sad Facundo Campazzo, Nicolas Laprovittola i Gabriel Deck, koji igraju za - Real Madrid, tu su Patricio Garino i Luca Vildoza iz Baskonije, Marcos Delia također već godinama igra u Španjolskoj... Dovoljno da Campazzu nakon razbijanja Srba sleti pitanje o nasljednicima Zlatne generacije i o njemu kao “novom Ginobiliju”.
- Mogu samo reći da ću dati sve od sebe - slatko se nasmijao argentinski play.
- Ne znam gdje ćemo završiti, ali znam da ćemo uživati. Kao što uživamo u ovoj pobjedi.
Svjestan je Campazzo da je usporedba s olimpijskim pobjednicima neizbježna, pogotovo jer ova Argentina igra isto kao ona najveća.
- Iako smo do četvrtfinala došli kao jedna od najboljih obrambenih momčadi na turniru, znao sam da puno višu momčad Srbije ne možemo limitirati na manje od devedesetak poena. Zato sam igračima rekao da moramo zabiti više.
I dobio je izbornik Hernandez ono što je tražio, njegova momčad igrala je košarku s kakvom su Ginobili i društvo više od desetljeća oduševljavali svijet. Košarku u kojoj se ne guši individualnost, stil temeljem na talentu i vicu...
- Naša momčad nije visoka, mi ne možemo tražiti poene preko centara, već kroz brzi protok lopte, “cutove” u reket, a prije svega pametnom igrom. I ne kažem da su Argentinci inteligentniji od ostalih, ali čitanje igre je uvijek bio naš forte.
Talenta im pak nikad ne nedostaje, a kad još vidiš kako se ponašaju na terenu i klupi, s koliko srca igraju za reprezentaciju, ne možeš za njih ne navijati.
Nisu oni od jučer
- Generacija prije nas usadila nam je poštovanje, rad i žrtvovanje kao ključne vrijednosti. To smo preuzeli i sad pokušavamo sve ostalo napraviti na naš način - otkrit će recept uspjeha Campazzo.
Momčadska “kemija” je još nešto čime se odvajaju od ostalih jer to grade na kontinuitetu. Ginobili je posljednju utakmicu za reprezentaciju odigrao na OI u Riju s punih 39 godina, tamo se sa 37 oprostio i Andres Nocioni, Fabricio Oberto se svojedobno dvaput vraćao iz mirovine da bi zaigrao za Argentinu, Pablu Prigoniju također je bilo 37 na prošlom Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj... Scola stoga nije iznimka, već samo potvrđuje odavno utvrđeno pravilo da Argentinci za reprezentaciju igraju “dok god mogu hodati”, a izbornici pozive uručuju isključivo na temelju klase, fraze kao “smjena generacije” ili “gradimo za budućnost” od Sergia Hernandeza i njegovih prethodnika niste mogli čuti.
Zato je košarkaška reprezentacija “El Alma Argentina”, duša zemlje u kojoj Ginobili nikad nije bio veći od Maradone, ali jest od Lea Messija.
I evo ih nakon sedam godina ponovo u polufinalu na najvećoj svjetskoj sceni, šesti put od 2002. Senzacija? Ni slučajno. Jer Argentina je košarkaška velesila. I to ne od jučer...