Znam gdje sam bio i što sam radio. Nisam jedini, to isto tako znam. Ima nas takvih na milijune. I kad sam čuo za Dražena Petrovića, i kad sam gledao onaj udes Ayrtona Senne i kasnije tog popodneva dočekao strašnu vijest. Sasvim sam siguran i da ću zauvijek zapamtiti trenutak u hladnu siječanjsku nedjelju, kad je osvanula vijest da je poginuo Kobe Bryant.
I onih gotovo sat vremena potpunog košmara tijekom kojih se CNN nije usudio ništa objaviti, kada su sve velike svjetske agencije čekale potvrdu inicijalne informacije TMZ-a. Onda ju je objavio Adrian Wojnarowski. Ako ste inficirani košarkom, onda znate da je vijest koju objavi Wojnarowski točna.
Učas se sve pretvorilo u košmar. Te tri smrti sportaša, od kojih su prva dvojica su otišla u naponu sportske snage, a Kobe je bio zaključio karijeru, ostavile su poseban trag u našim životima jer su sva trojica bila veća od samog sporta kojim su bavili. Sva trojica su bila, zapravo, inspiracija. Milijunima.
Gladan pobjeda
Kobe Bryant nije bio tip kojeg je moja generacija “skidala” dok smo bili klinci, jer smo odrastali u vrijeme kad je Michael Jordan odvodio sport na jednu novu dimenziju. Poput Kobeja Bryanta, koji je, pak, dobro znao da je on prvi nakon Jordana. Imao je broj 24 na dresu i zbog toga što je to prvi sljedeći broj nakon broja 23. Kobe Bryant bio je role model, uzor velikoj skupini današnjih NBA igrača, ali ne samo njima. Kobe Bryant bio je uzor velikom broju današnjih sportaša općenito. Bio je to čovjek čija su radna etika, posvećenost i često zafrknut karakter kojemu su se gadile lijenčine postajali još za igračke karijere spomenik kojemu su se divile generacije.
Nema u sportu većeg priznanja nego kad ti se poklone istinski protivnici. Kobe Bryant nije bio netko koga su svi obožavali. Štoviše, znam i neke koji su ga mrzili. No, svi su oni danas šokirani, svi su oni danas tužni.
Recimo, Doc Rivers je vodio one Celticse u zadnjem velikom, najvećom finalu NBA lige, ogledu dva svijeta, srazu Celticsa i Lakersa. Kobe Bryant je bio, naravno, najveći protivnik. Neprijatelj, sve što možete zamisliti. Doc je danas u Clippersima, koji više nisu Clippersi iz Bryantove igračke ere, koji su contenderi. Doc je ridao suze dok je pričao o Bryantu.
Jednom je Bryantu Magic Johnson, tada u ulozi novinara, postavio pitanje, bilo je to uoči Igara u Londonu, o tome kako Kobeova generacija ipak nije “dream team”, jer je “dream team” samo jedan, onaj originalni iz Barcelone.
- Ne znam, ali znam da bih i u tom ‘dream teamu’ igrao u petorci.
Bio je bahat jer je to mogao biti, bio je ohol jer je to zavrijedio na svakom treningu, na svakoj utakmici. Bio je stroj, nadčovjek s kojim su se ostali teško nosili. Bio je, kvragu, težak tip, ali zar nisu svi najveći takvi?
Jednom mi je, recimo, Mirko Novosel pričao koliko je treninga pod Tornjem prekinuo Dražen Petrović, “ali o tome nikada nisu pisale novine”.
O Bryantu jesu. Čak se ponekad i više pisalo o onome izvan terena, nego o onome na terenu. Kao da su mu morali negdje pronaći manu, kao da se željelo čovjeku koji je osvojio pet NBA naslova objasniti da je i on samo čovjek. Teren je tu bio samo kao potvrda stava u kojemu je jedan nesavršeni svijet tražio potvrdu da nitko nije savršen. Jer, recimo, Kobe Bryant je šutirao previše...
- I Mozartu su govorili da koristi previše nota. A on je kazao da ih je koristio točno onoliko koliko je bilo potrebno. Niti više niti manje.
Kobe Bryant je jednostavno bio gladan pobjeda. Nepoderivi natjecatelj, čovjek koji je igrao otečenog koljena, nagnječenog gležnja, slomljene šake, čovjek koji je, pazite samo to, šutirao dva slobodna bacanja nakon što mu je pukla ahilova tetiva. Jer, možda nije, možda će još morati na teren, pa ih je šutnuo...
Ostavština Kobe Bryanta bit će ogromna. Ne znam hoće li svi NBA klubovi povući uz upotrebe dres s brojem 24 poput Dallasa, ne znam niti hoće li uroditi plodom inicijativa da se logo NBA promijeni, pa da umjesto siluete Jerryja Westa to ubuduće bude silueta Kobeja Bryanta. Ne znam niti hoće li Staples Center preimenovati u Kobe Bryant Arenu.
Idealni model
Na koncu dana, svaka od tih memorabilija neće umanjiti dojam svih nas koji smo živjeli u vremenu Kobeja Bryanta,
svih onih koji su se zaljubili u sport, a to ne mora nužno biti i nije nužno samo košarka, baš zbog Kobea Bryanta.
On je bio idealni model vremena u kojemu je igrao. Od sredine devedesetih, pa se sve do sredine desetih, tih dvadeset NBA sezona u kojima je svijet postajao dvorište svima dostupno i svima vidljivo, Kobe Bryant, možda više od svih ostalih, bio je netko naš.
Čovjek čiji je lik visio s postera u dječačkoj sobi, čovjek koji je bio dio svakog dnevnog boravka ako ste bilo kad upalili televizore, a na njemu je bila velika, najveća košarka.
I više od svega bio je - pobjednik.
Michael Jordan ne uspoređuje generacije, a o Bryantu je govorio uvijek, pa i sada, kao o “svom mlađem bratu”. Kobe je, pak, odrastao na Jordanu, kao što je na njemu odrastalo 90 posto današnjih NBA igrača.
Kao vječna potvrda klase, barem za mene, uvijek će stajati ono finale iz Pekinga. Onaj trenutak kad su Španjolci stigli, kad su prijetili oduzeti zlato SAD-u. Onaj trenutak kad je Amerikancima trebao koš. LeBron James je donio loptu do Kobeja Bryanta i sklonio se u stranu. Tu više nema prevare.
Posljednji Tweet Kobe Bryant napisao je nakon što ga je LeBron James večer prije pogibije prestigao na vječnoj ljestvici najboljih strijelaca. Četiri je pune minute LeBron te iste noći pričao samo o Kobeju i njegovu utjecaju na sebe.
Sljedeće jutro Lakersi su se vraćali iz Philadelphije, baš iz grada u kojemu se rodio Kobe, baš iz grada u kojemu je LeBron prestigao Kobeja. Tu je saznao. Tu su krenule suze.
Još odvratniji osjećaj stigao je s viješću da je usnula i malena Gigi, tatina ljubimica, koja je bila košarkašica, kao i još dvije prijateljice u tom zlokobnom helikopteru. I njihovi roditelji.
Bila je to baš prokleta nedjelja.
Za mene, otišao je najbolji kojega sam ikada gledao uživo. Ne samo u košarci.
Ali, Bogovi ne umiru, zar ne?