Dok je skijala i radila to bolje nego itko drugi na ovom planetu, Janica Kostelić živjela je mantru koja je bila ispisana njezinim rukama na stražnjoj strani kacige, “Your talent is God’s gift to you. What you do with it is your gift back to God”.
I doista, vraćala je zauzvrat u serijama Bogu sve ono što je dobila od njega kao goli talent. U ludim treninzima, na rubu izdržljivosti. Postala je najveća. Bilo bi joj neugodno ispred sebe same da to nije bilo tako.
U toj karijeri koja je nekolicini smrtnika bila dopuštena gledati iz prvog reda, možda je ležalo i konačno prokletstvo. Ne za nju, za nas ostale. Postavila je Janica neke standarde, koje prije ili kasnije, željeli to ili ne, pokušate primijeniti na neke posebne ljude, bez obzira na sport kojim se bave. Jer pokažu nešto od toga što zaslužuje pažnju. Nije to znanstvena disciplina; nekako neobjašnjivo, kad se takvi pojave, nešto počne zvoniti u vašoj glavi.
Dario Šarić, nema tome sumnje, bio je jedan od takvih. Imao je toliko zaraznu energiju da ste ponekad imali osjećaj kako biste mogli usred neke obrane, usred nekog napada, zaobići zaštitare, ušetati na teren i biti tu negdje uz njega. Skočiti više nego što objektivno možete, opaliti preko ruke potpuno uvjereni da ne možete promašiti, utrčati na cut, znajući da će stići njegova lopta na čisti zicer, ma mogli ste biti “unutra” i dok ste samo gledali na tribinama što on čini sa svojom petorkom, ili kako se ruga svojim protivnicima. Bio je lijepilo. I nada. Sve skupa.
Sezona previše
Nikada nisam bio pretjerano zaluđen načinom na koji je Šarić razvijao svoju karijeru ili planom ljudi koji su se brinuli o tome. On je želio ostati u Europi nakon one čudesne sezone pod Tornjem, ali vjerojatno nije računao da će njegov agent dan uoči drafta objaviti kako je Šarić potpisao ugovor s Efesom na tri sezone. I kad je već tu ostao jednu sezonu, druga je bila ludost, ali u toj drugoj su se agent, a posredno i Šarić morali pokoriti taštini Dude Ivkovića koji je na kraju svog trenerskog opusa sanjao savršenu sezonu. Ta je sezona bila sezona previše u Europi za Darija Šarića.
Međutim, uletio je u dobru priču u Philadelphiji, odmah je postao ljubimac svlačionice i navijača, umalo je dobio i nagradu za rookieja godine, ali sve u tim Sixersima, kasnije će se pokazati, nije imalo nikakve veze s The Processom. Jer je prvi stradao Šarić. Je li u tome bilo njegove krivnje, vjerojatno Dario Šarić najbolje zna. Činjenica jest da se u ono lanjsko ljeto, barem kad se pojavio u reprezentaciji krajem kolovoza, nije doimao poput čovjeka koji nije prestajao trenirati.
A baš je takav dojam ostavio na sve nas. Fanatik rada. Takav je bio kao klinac. Takav sada više nije bio.
‘Nisam dobio priliku’
Baš u vrijeme kad je na Minnesotu pao prvi snijeg, a on se ne topi praktički do početka play-offa, Dario Šarić je završio tu kao dio tradea. Ne kao srce tradea. U petorci za njega isprva nije bilo mjesta. Kasnije jest, ali tada je play-off bio već izgubljen. Bilo je hladno, on je bio frustriran. Ta frustriranost je naprosto vrištala iz svakog krupnog kadra koji je zumirao lice Šibenčanina. On se prestao smijati. On je prestao biti jedinica za energiju, on je prvi put u svojoj karijeri prestao vjerovati, tako je to izgledalo, kako igra u momčadi koja je njegova.
Glumio je profija, ali kod njega nikada nije bilo sve u tome. On je morao osjećati kako bi bio u stanju davati.
“Ne da nisam tužan zbog ovog tradea nego mi je zbog svega ovog i drago, jer smatram da u Minnesoti nisam ni dobio poštenu priliku. U Phoenixu je itekako očekujem. Sve u svemu sam zadovoljan.”
Preko PR-a je Dario Šarić ovako prokomentirao vijest o tradeu u Sunse u noći s četvrtka na petak. Tradea u kojemu su on i 11. pick razmijenjeni u još slabiju momčad, za šesti pick. Za dečka koji još nije niti stigao u NBA. U te tri rečenice, što mi je žao i takvog Darija ne poznajem, nisam primijetio niti mrvicu samokritike. A bila bi ona poželjna, jer vjerojatno nije sve bilo do tog nesretnog kluba.
Može li se Dario Šarić vratiti na tvorničke postavke ovisi, međutim, samo o njemu. S minus 30, otići će na plus 40. Ali, na kraju dana, nije sve u temperaturi.
Ima nešto i u onome koliko se žrtvuješ.
