Prvi “prozori” novoustoličenih kvalifikacija za SP upravo se zaključuju, a cijeli košarkaški svijet i dalje vrti glavom i pita se je li FIBA-ina ideja dobra, ili sve treba vratiti na stari model. Iako, taj stari model preminuo je onoga trenutka kad su FIBA i NBA sklopili dogovor o jednom slobodnom ljetu unutar olimpijskog ciklusa, što je bila želja NBA lige.
Koja se pri tome obvezala da će na SP slati svoje najbolje igrače i uvelike raditi na promociji tog natjecanja, koje je pobjeglo od godine u kojemu je SP u nogometu, a tom zgodom isti je taj Mundobasket nazvan i World Cup, jer za Amerikance su svjetski prvaci oni koji osvoje NBA ligu. To, uostalom, piše i zastavi prvaka, jedna takva sada je u vlasništvu Golden State Warriorsa, a Celticsi ih imaju čak 17.
Da reprezentativna košarka ne bi postala rijetka zabava, FIBA je implementirala sustav natjecanja nalik onome FIFA-e. Iako FIFA nema iznad sebe tutora, ona nema NBA, koji traži i dobiva sve što želi.
NBA daleko ispred
NBA je bio jasan da svoje igrače na te kvalifikacije neće puštati za vrijeme sezone, a igrači će moći biti na dispoziciji u dva ljetna “prozora”, onome u lipnju i onome u rujnu. Euroliga je tu vidjela priliku u svojem naumu preskakanja FIBA-e i postavila se prema krovnoj organizaciji poput NBA. Iako nije NBA. I došli smo do apsurda u kojemu se euroligaške utakmice, ali i one NBA lige, igraju u isto vrijeme dok nastupaju reprezentacije.
U cijeloj toj zbrci nitko nije ništa pitao igrače. A to je vrlo sklizak teren. I njihova se sluša. NBA je dva puta bio u štrajku u posljednjih 20 godina, a svaki put igrači su dobili ono što su željeli. Čim su odlučili obustaviti rad. Stojko Vranković, danas predsjednik HKS-a, sjeća se da je prvi put, te 1999. godine izgubio milijun dolara zbog štrajka u NBA ligi jer su se ugovori smanjivali na osnovi odigranih utakmica. Vlasnici su klubova, međutim, u tom su lockoutu izgubili puno više.
Vranković
Saša Đorđević, izbornik Srbije, ovih je dana kazao da bi se igrači i treneri trebali organizirati u Europi i izboriti se za svoja prava. Nije to do kraja jasno rekao, ali je ciljao na ono što u SAD-u postoji kao Players Union. I tu je trenere ubacio u matricu čisto da se nađu.
Riječ je, međutim, samo o igračima. Većina njih želi bezuvjetno igrati za svoje reprezentacije, ali ih trenutačno plaćaju klubovi u Europi i oni ne mogu protiv svog poslodavca. Ili mogu?
Podignu li glas...
Recimo, zamislite situaciju po kojoj bi se do sljedećih “prozora” u veljači igrači u euroligaškim klubovima (i ne samo oni), koji su i reprezentativci, organizirani u sindikat, obustavili rad do pronalaska rješenja u kojemu bi bilo prostora igrati i za klub i za reprezentacije. Znate li koliko bi trebalo Jordiju Bertomeu iz ECA-e i Patricku Baumannu iz FIBA-e se dogovore? Maksimalno tjedan dana.
Svi tu mogu do ustupaka. Recimo, zašto se Euroliga ne igra po modelu s dvije skupine po osam klubova u svakoj, s time da s momčadima u svojoj skupini igrate dva puta, a s momčadima iz susjedne skupine po jednom, a voljom ždrijeba bi se odlučilo tko bi u toj jednoj utakmici bio domaćin. Znate li koliko bi se tada igralo kola? Ne stupidnih i dosadnih 30, nego vrlo zeznuto 21. I nakon toga play-off. Čak da se Euroliga proširi na 20 klubova, po tom modelu to bi značilo 28 utakmica, a ne svih 30 koliko ih imamo danas.
S druge strane, FIBA može preko nacionalnih saveza promijeniti raspored završnica kupa, koji se pretvorio u natjecanje za prestiž, pa ga spojiti s nekakvim superkupom i prebaciti na termin kojim se otvaraju sezone te tu uštedjeti jedan tjedan u sezoni. Inače će biti u problemu. Kaznit će svojim sustavom one koji posjeduju talent, dodatnu vrijednost jer taj je talent u NBA ligi, dijelom i u Euroligi. I ne može igrati za reprezentaciju.
Ako je bitka s NBA-om izgubljena, igrači još uvijek imaju šansu da srede stvari u Europi. Kad podignu glas, onda će se drukčije miješati karte...