Mladen Veber trebao bi biti jedan od ključnih ljudi hrvatske košarke. Predsjednik je KK Cedevite, najuspješnijeg kluba koji imamo - barem kada govorimo o zadnjih pet godina - a i visoko je pozicioniran zaposlenik Atlantic Grupe, tvrtke koja daje daleko najviše novca za hrvatsku košarku. U razgovoru s njim lako ćete prepoznati čovjeka koji voli košarku, koji o njoj promišlja vrlo duboko i koji je potpuno svjestan činjenice da Cedevitini uspjesi u mnogočemu ovise u uspjesima kompletne hrvatske košarke. Nažalost, Veber izvan Cedevite nikada nije imao bitniju ulogu, što je doista poražavajuć podatak kad znaš da ti je košarka praktički već godinama zarobljena u živom blatu i da joj itekako treba svaki sposoban čovjek.
Sportsko odrastanje
Kako Cedevita zadnjih tjedana igra odličnu košarku i kako niže dobre rezultate, naravno da smo intervju s Mladenom Veberom otvorili pitanjima o klubu koji već godinama vodi. Mnogi će - s pravom - reći da je Cedevita sa svim ulaganjima i uvjetima koje je stvorila morala napraviti još bolje rezultate, ali ona je i ovako već duže vrijeme neki drugi svijet kada je riječ o dosezima i igračkoj kvaliteti u hrvatskoj klupskoj košarci.
Gospodine Veber, dojam je da ste pogodili s kemijom momčadi i trenera za ovu sezonu...
- To je sve stvar sportskog odrastanja. S jedne strane moraš imati neko znanje, ali i sreću kod stvaranja momčadi, s druge ti sve može izgledati odlično, a rezultat ipak neće biti onakav kakvim si ga zamislio. Tijekom godina smo svakako naučili da je vrlo bitno stvoriti ne samo momčad nego i okruženje oko nje. Imali smo sreću da smo pogodili igrače, uklopili ih u momčad, a na to smo dodali i odličnog trenera Juru Zdovca.
Izgleda da je slovenski trener pun pogodak.
- Zdovc je iskusan u svom poslu, ima svoje ime u Europi, ali za mene je i vrlo ugodno iznenađenje po pitanju karaktera i stila rada. Gledajući ga sa strane svih tih godina, nisam stekao dojam da ima toliko topline u pristupu igračima i ljudima oko sebe. Vrlo je pametan, individualno pristupa svakome, sa svakim igračem razgovara drugačije, što je atipično za trenere, a meni se jako sviđa. Ima ogromno povjerenje u momčad, jedan je od rijetkih koji neće stalno tražiti nešto što ne valja, što ih koči, neće tražiti još jednog igrača ili bilo kakve alibije.
Koliko znamo, ovo nije najskuplja momčad Cedevite koju ste slagali zadnjih godina.
- Nikako nije najskuplja, iako mi već godinama imam svoju razinu kada je budžet u pitanju. No nije sve u novcu, to smo dobro naučili.
Neki vas vide jako daleko, čak i kao osvajače Eurokupa.
- Nemojte mene pitati što očekujem jer ja uvijek očekujem sve, haha... Znate, na početku sezone ljudima sam u klubu rekao da slutim da možemo otići do kraja u Eurokupu. Imao sam taj osjećaj i on me još uvijek drži. No sezona je tek počela iako smo odigrali velik broj utakmica, pa se nekima čini da smo se već debelo zahuktali i odigrali glavninu sezone. Tek treba vidjeti kako će se stvari dalje odvijati, a osobno sam miran i samo se nadam da će nas ozljede zaobići. Prethodnih su nam godina baš one bile jako remetilački faktor.
Osim Eurokupa, Cedevita uvijek napada i naslov u ABA ligi. Imate li neku listu prioriteta u klubu?
- Nema nikakvih lista, ali moj bi osobni odabir ipak bila ABA liga. Zbog dosta stvari, da ih sada sve ne nabrajam, ali mislim da je došao i na nas red da je osvojimo. Već godinama živimo s nekim frustracijama po pitanju ABA lige, izmakla nam je čak i u onom finalu s Cibonom, a tada smo bili veliki favoriti. Dosta se toga nakupilo, tako da bih, osobno, osvajanje ABA lige stavio kao najslađi trofej.
Zašto je Cedevita prethodnih godina ostavljala dojam momčadi koja ima kvalitetu, ali nema ono nešto da bi otišla do većih trofeja? Osvajanje Hrvatskog prvenstva u takvim je okolnostima ipak bio tek minimum.
- Dosta je tu bilo i objektivnih razloga koje bi trebalo detaljnije analizirati, što mi u klubu i jesmo radili. Pitanje selekcije igrača, sreće, zdravstvenih problema s igračima... Svega je tu bilo. Nakon što bismo pogriješili u sastavljanju inicijalne momčadi na početku sezone, nastavljali bismo griješiti i kad bismo je tijekom sezone renovirali. Zašto? Nema jednostavnog odgovora jer nema ni jednostavnog recepta. Da je to tako jednostavno, ne bismo o tome toliko godina raspravljali. Griješili smo, odrastali i učili. Za iduću sezonu - ako ova završi u skladu s našim očekivanjima - probat ćemo ostaviti dobar dio momčadi na okupu jer će tek iduće sezone doista moći dati sve što mogu. Puno igračkih promjena traži i puno vremena.
Možda zato na tribinama imate manje gledatelja nego što ste računali?
- Mi, nažalost, znamo gdje živimo. Zagreb je grad koji generalno ima problema s navijačima i brojem gledatelja u dvoranama ili na stadionima. I nismo samo mi u klubovima krivi za takvo stanje, manjak kvalitetne infrastrukture svakako je ozbiljan razlog. Dvorane i stadioni nisu dobri, a ljudi imaju visoke standarde kad je riječ o očekivanjima, žele autom doći u garažu ispod dvorane, imati u dvorani maksimalan komfor. To je jedan veći sociološki problem. Kao i činjenica da je ponuda vrhunskog sporta na televizijama ogromna i da nude više nego mi u dvoranama. Naravno, i mi imamo udjela u tome, nismo igrali dovoljno kvalitetno i zato nismo privlačili dio publike, toga smo dobro svjesni. Zadnjih tjedana igramo dobru košarku, odmah je bolja atmosfera u dvorani i više ljudi na tribinama. Međutim, i to je proces, za povratak navijača trebaš duže vrijeme igrati jako dobro, moraš ih uvjeriti da si doista kvalitetan.
Navijači vole zvijezde, igrače koji dolaze, koji obećavaju. Cedevita je prije pet godina napravila Dom košarke na Velesajmu, koji je čisti NBA, no u pet godina nismo dočekali pravu mladu zvijezdu. Sada je to Musa, ali i on je samo dijelom vaš proizvod jer je, ipak, već bio ime kad je s 15 godina došao u klub.
- Da nešto najprije razjasnimo: Cedevita ne dovodi sve talente - premda si to možemo priuštiti - jer to bi značilo da ćemo ih imati previše i da će zagušiti jedni druge. To nikako nije naš izbor, mi to ne želimo raditi, mi želimo da naši klinci imaju dobre suparnike kad izađu na teren. U Cedeviti je, možda je to premalo naglašeno, poniklo puno igrača koji sada igraju po hrvatskim klubovima, ili negdje vani, što je ipak neki rezultat našeg pogona.
To je lijepo, ali nema ih kod vas.
- Uvijek su ambicije prve momčadi te koje određuju stvari u klubu, a one su kod nas uvijek na najvišoj mogućoj razini. I to je uteg trenerima, koji nemaju dovoljno želje, vremena, hrabrosti ili čega već treba da bi istrpjeli mladog igrača. Lakše se okrenuti gotovim igračima koji više jamče bolji rezultat. Toga smo svjesni, ali mi smo klub koji uvijek traži maksimalan rezultat prve momčadi.
Dakle, plod rada škole košarke teško je i mogao biti bolji s obzirom na takve okolnosti?
- Da budemo dokraja fer i korektni, nismo ni mi dovoljno dobro radili sa svojim selekcijama. S obzirom na infrastrukturu koju imamo u Domu košarke, morali smo dati više. No znamo gdje su tu ležali problemi i radimo na tome da ih riješimo. Znate, suočeni smo s jednim paradoksom, a to je da i ovo malo kvalitetnih trenera što imamo ne želi raditi s djecom, pa tako ni u našem pogonu, nego samo s prvom momčadi. To je velik problem jer klincima za odrastanje trebaju vrhunski stručnjaci koji će stajati uz mlade trenere koji se tek uče poslu i koji, logično, kreću od rada s najmlađima. Takvi treneri trebaju iskusne da im pruže ruku i da ih nauče poslu, a mi takvih nemamo. Ali sada smo malo drugačije posložili pogon i vjerujemo da će doći bolji rezultati.
Cedevita je napokon uvrštena i u red klubova od najvećeg značaja za Grad Zagreb, ili, skraćeno, sada ste “priznati” i kod kuće.
- Rekao bih da smo u predvorju toga, tako bih to zasad opisao. Mi još uvijek nemamo status vrhunskog kluba, ali smo na putu da ga dobijemo. Kako bi prognostičari rekli, stigao je topliji plimni val, a to potvrđuje i nagrada za najbolju momčad u Zagrebu u 2017. Mislim da su ljudi u Gradu postali svjesni da smo klub od velike društvene koristi. (Cedevita je udruga građana kao i drugi klubovi, nije privatan klub, iako ju se zbog kapitala sponzora tako često doživljava, pa i tretira, op. a.)
Da se malo maknemo od Cedevite - zašto je hrvatska košarka u evidentnom padu?
- Rekao bih da je to posljedica nesustavnog rada generalno u košarci i Savezu, i to već godinama. Ono što je najgore, ne vidim da se s novim ljudima u Savezu nešto bitno promijenilo. Puno je prostora za razgovore, još više za promjene i konkretne poteze, ali pitanje je koliko su vodeći ljudi HKS-a toga svjesni i koliko žele raditi.
Dakle, problemi hrvatske košarke moraju se početi rješavati od čelnika Saveza?
- Riba uvijek smrdi od glave. Otkad sam ušao u košarku, ponavljam da ne vidim u čemu je razlika između upravljanja sportskim klubom ili nekim gospodarstvenim subjektom. Stalno slušam da je to bitno drugačije, a ne vidim što je to bitno drugačije. U svakoj se sredini mora znati tko upravlja, tko odlučuje, tko provodi i tko odgovara. Uz jasno pravilo da mogu potrošiti onoliko koliko mogu zaraditi. Naravno da sport ima neke svoje posebnosti drugačije od poslovnih subjekata, ali srž je ista. A mi je se u košarci toga ne držimo i zato tonemo u sve veće probleme.
Idemo redom. Što je najveći problem?
- U Savezu se ne razgovara; nije se razgovaralo ni prije, ne razgovara se ni danas. Još je gore od toga što se ne želi ni saslušati onog tko ti govori, ne želi se o tome ni promišljati. A znam da svi čelni ljudi, što god vodili, moraju razgovarati, moraju znati slušati, moraju raditi, moraju se obrazovati. Jesu li naši čelnici saveza obrazovani i spremni za težak posao koji je nužan da bi se pomoglo košarci? Nisam siguran...
Što točno mislite kada kažete da nema razgovora?
- Šef struke u hrvatskoj košarci još se uvijek nije udostojio organizirati sastanak s nekim klubom, s Cedevitom konkretno. Mi smo najuspješniji klub u Hrvatskoj, kod nas sigurno postoje dobre stvari, kao što postoje i problemi. Ako šef struke nema potrebe razgovarati s nama, s kim onda ima?
Možda zato što ste izašli iz Saveza pa u vama više ne vide partnera?
- Kad sam kao dio Upravnog odbora probao razgovarati, nisu me željeli čuti jer im nije odgovaralo to što sam govorio. Sve što zvuči drugačije znači da si protiv. I godinama je tako; ako imaš svoj stav, znači da si protiv. Nama je kao klubu izuzetno važno da u svom okruženju imamo druge kvalitetne klubove i zdravu košarku, nas ne zanima da budemo jedini uspješan klub u nekakvoj žabokrečini. Nije normalno vjerovati da ti možeš biti dobar kada su svi oko tebe loši. To ne prolazi nigdje, pa ni u sportu.
Možda misle da kao predsjednik Cedevite prvenstveno mislite na interes kluba, a ne hrvatske košarke?
- Nas čak optužuju da zbog nas tone kompletna košarka! Umjesto da bude obrnuto, da dođu vidjeti što smo to i kako napravili da nam bude bolje nego nekima drugima. Ali kad tako razmišljaš, uvijek te dočeka ona stara hrvatska fama: lako je njima! A nije tako, ni izbliza. Uglavnom, tako ne možemo dalje, ima nas jako malo, u velikim smo problemima, a ne možemo normalno komunicirati. Dosad su bili jedni dekreti, sada su drugi i svi idemo dalje. Zato sam otišao iz Upravnog odbora, jer me takav rad ne zanima.
Na kraju opet najviše pati - košarka. Ozbiljne hrvatske igrače možemo nabrojati na prste jedne ruke.
- To je logična posljedica onoga što radimo 20 godina. Znate kamo nas je to dovelo? Do potpuno iskrivljenih stavova čak i kod samih igrača. Dosta često znam pitati svoje u klubu koliko, zapravo, treniraju. Meni se čini, jako malo. Ja u firmi radim 10-11 sati dnevno, i tako godinama, jer nema drugog načina da napredujem i da nešto steknem. Njihova je karijera kratka, a koliko dnevno rade? Dva sata, dva i pol, odnosno točno onoliko koliko traje trening. Što je zabluda, jer nećeš postati vrhunski igrač ako ne budeš sâm dodatno radio. Mi imamo dvoranu na raspolaganju od 0 do 24, imaš sve što poželiš, od trenera do svih pratećih sadržaja, samo moraš reći što ti i kada treba. Ali dečki ne dolaze raditi, to se izgubilo, toga nema. Toliko slušamo o Jordanu, a znate li koliko je taj radio? Je li Dražen bio pojam za talent ili sinonim za nevjerojatan rad? Slušao sam nedavno Željka Obradovića, jasno je kazao da je jedina formula - zatvori se i radi. Eto kamo nas je sve ovo dovelo; nemamo program, nemao viziju, ne želimo razgovarati, a još manje priznati da radimo loše i griješimo. A klinci su nam uredno pokupili sve loše što se nakupilo. Dok ne bude sustavnog rada na razini cijele zemlje, neće biti ni rezultata.
Nije ni lako današnjim klincima, jer brzo ih zalude menadžeri, roditelji, mediji i česte priče o milijunima.
- Naš je dragulj Musa sa 16 godina bio programiran za NBA zvijezdu. Njega je kao 16-godišnjaka dočekalo 50 tisuća ljudi u Bihaću, dobio je tada i stan jer je zadužio zemlju. On je dakle sa 16 godina mislio da je napravio sve, a tek bi trebao početi nešto stvarati. Musa je sjajan dečko, igra jako dobro, može svakako i bolje, ali zamislite kako je sve to bilo proživljavati u glavi, a imaš samo 16 godina?
Barem je još tu, većina odmah ide u Španjolsku, Njemačku... NBA?
- Evo primjer Zupca. Zašto se žurio u NBA, da bi danas tamo skupljao mrvice? Hoće li tako postati igrač? Zar ne bi bilo bolje da igra u Cedeviti ili negdje drugdje gdje će imati minute i proći školu s kojom će postati igrač? Pa kad budeš spreman, odi u NBA. Tu je i dio odgovora zašto nitko ne izbacuje mlade igrače, jer kako ćeš kad samo gledaju kako što prije otići.