Godine idu, nakupilo ih se, eto, već 24. Od tog glupog popodnevna i neke njemačke autoceste na kojoj se prekinuo život Dražena Petrovića. U međuvremenu su suze prestale teći, a nastupilo je vrijeme u kojemu Draženov osmijeh ostaje kao inspiracija novim generacijama. Osmijeh koji ne blijedi i koji čuva uspomene; barem kod onih koji su ga imali privilegiju gledati.
Neven Spahija, danas pomoćni trener Atlanta Hawksa, nije imao samo tu privilegiju: on je kao Draženov prijatelj imao poseban status. Skupa su odrastali u Šibeniku, skupa su proživljavali i dijelili najintimnije stvari.
Danas je Spahija dio tog perfektno organiziranog sustava zvanog NBA liga, danas je tamo Europljana - i ne samo Europljana - koliko treba, a negdje su na početku te priče postojali pojedinci koji su krčili put, koji su morali dokazivati da i izvan tih “Amerika” postoje ljudi koji su u stanju igrati košarku na istoj razini. Dražen je bio izabran kao jedan od tih pionira i njegova uloga u razvoju sporta neće biti u povijesnim knjigama košarke upisana samo kao velika emocija Hrvata; ta će karijera debelim slovima biti upisana kao ona koja je pomogla da košarka postane globalni sport.
Neven Spahija javio se iz Atlante.
- Evo, bio sam samo kratko u Hrvatskoj, ovdje se sada mnogo toga događa, počeli su work-outovi, čeka se draft, gledaju se igrači, sprema se Ljetna liga... Posla, u svakom slučaju, ne nedostaje.
Ovaj je poziv bio povod za još jedno prisjećanje Dražena. Doduše, Spahiji za to nije potrebna godišnjica.
- Dražen je, zapravo, uvijek tu negdje, stalno je u mojim mislima. Svako me malo nešto vrati, nešto me na njega podsjeti. Evo, sad baš traju work-outovi, pa dođe neki igrač iz Europe, netko tko šutira dobro, pa odmah počnu usporedbe u tom neraskidivom trokutu košarka - Europa - NBA. I čim se to dotakne, odmah se netko sjeti Dražena. On je ostavio dubok trag, što je, naravno, razumljivo za nas u Hrvatskoj, ali kad se vidi koji je njegov značaj u Americi, onda sve to dobije posebnu težinu.
Spahija, prvenstveno kao prijatelj, ponosan je na ono što danas znači ime Dražena Petrovića.
- Postoji jedna emisija na NBA TV-u koju vode mladi, ljudi koji se možda nisu ni rodili kad je Dražen igrao. I baš sam zamijetio da u studiju, dok emisija traje, među ostalim dresovima koji su ondje kao dio scenografije stoji i Draženov. Njegova je ostavština doista velika, posebno u tom povezivanju Europe i NBA lige, a takve, naoko male stvari najbolje to oslikavaju.
Koliko ljudi u SAD-u znaju za prijateljstvo Nevena Spahije i Dražena Petrovića?
- Stariji vjerojatno znaju, mlađi ne, ali svi oni su čuli za Dražena. Kad netko od mlađih dođe, recimo u naš klub, vjerojatno ne zna, ali uvijek se nekako otvori neka priča o Draženu. I tako...
Kako objasniti da i danas neki naši novi sportaši, primjerice Dario Šarić, kao svog idola ističu Dražena Petrovića, a rodili su se poslije njegove smrti? Što to govori?
- Nema uopće dvojbe o tome da je to zasluga velike karizme koju je Dražen imao i tijekom svojih igračkih dana, ali koja je nastavila živjeti i kasnije. On je jedna od onih osoba čija karizma vezuje generacije, njegova veličina nije bila okidač samo generacija koje su ga mogle vidjeti uživo nego i kasnijih generacija igrača.
No Spahija je želio nešto podvući.
- Velika zasluga za sve to, moram to istaknuti, ide Draženovoj majci Biserki, koja se nevjerojatno posvetila čuvanju uspomene na Dražena, pa je slika o njemu vječno prisutna. Biserkina energija i elan u pričanju te Draženove priče, kroz razne oblike, svakako su pomogli u čuvanju Draženove veličine zauvijek živom.
A čega se Neven Spahija prvo sjeti kad mu na um padne Dražen?
- Pa, moram reći da su tu pomiješane slike. Sjetim se u isto vrijeme jednog nezaboravnog igrača, velemajstora koji je igrao košarku ispred svog vremena. A odmah se u isti mah počinju preklapati neke slike iz privatnih druženja, vremena koje smo provodili zajedno, svega što smo tada prolazili... Nekako se te dvije skupine slika kod mene uvijek miješaju.
Danas će se napuniti 24 godine bez Dražena. Tko zna kakav bi sportski svijet bio da je ovdje, među nama, ali nema dvojbe o tome da bi bio bolji. Međutim, veličina neke osobe najbolje se može vidjeti u tome je li sposobna činiti svijet boljim i kada fizički više nije među nama.
To je ona nevidljiva granica koja dijeli smrtnike od besmrtnika.