Ivan Perasović ima iza sebe dugo ljeto. Počelo je sve reprezentacijom U-17, koja je na pripremama od 1. lipnja. Perasović, Prkačin, Bošnjak i Paponja stoga su morali završiti svoje školske obveze još u svibnju. Za ovu četvoricu sve je završilo zlatom iz Novog Sada.
Ivan Perasović velik je potencijal, odličnog šuta, snalaženja u finiširanju, skočan, ali i čovjek za odigrati obranu. I velika naša uzdanica, velika nada. Ovo su njegovi dojmovi nakon osvajanja europskog kadetskog zlata.
- Bilo je ovo čudesno ljeto. Kad je završila utakmica sa Španjolskom, nakon finala, za mene je bilo sve nekako nerealno. I ovo je velika nagrada jer mi smo skupa već nekoliko godina, mi smo u ovo uložili, rekao bih, godine zajedničkog rada. Na koncu se sav taj isplatio.
Zakucavanja nisu od oca
Kad je novinar prvi puta razgovarao s tatom Velimirom o sinu Ivanu, a tada, čini mi se, mali još nije ni počeo igrati košarku, ostalo je u pamćenju da je negdašnji naš reprezentativac i izbornik kazao da mu je mlađi sin čudo. Stariji Vicko sada ima 26 godina, prošao je sve mlađe kategorije sa Splitom, ali nije ostao u košarci. Mali je Ivan sve gledao, sve pratio, čitao, “bio je lud za košarkom”, govorio je Velimir. I onda je počeo igrati.
- Ma, ja sam zavolio košarku na jednostavan način. Gledao sam tatu i brata kako igraju “jedan na jedan”, a ja nisam mogao. I tada sam si rekao, “ma, bit ću ja bolji od obojice”.
I hoće li?
- Hoću. Od brata već jesam, uskoro ću i od tate.
E, to je već ozbiljna razina. Pri tome, Velimir kaže da nikad nije bio nervozniji nego kad je gledao sina.
- Sigurno mu je bilo teško, igrali smo napete, a opet važne utakmice.
Ima još jedan detalj. Napisao sam prije nekog vremena da Ivan Perasović, za razliku od tate, zakucava. Zvao je stari Peras, “sad me sinovi zafrkavaju, morao sam pronaći neku staru video-kazetu i pokazati im, znam da sam zakucao jednom protiv Partizana”. Dobro jednom, mali Ivan to radi na svakoj utakmici.
- To sigurno nije na oca. Rekao bih da sam to pokupio s mamine strane. Otac nije bio poznat po svojim atletskim sposobnostima
Ali bio je po mnogo čemu. Što je Ivan pokupio od tate?
- Vidio sam u nekim njegovim utakmicama mentalitet pobjednika, mentalitet u kojemu nikada na pada. I kad bi promašio dvije-tri lopte uzastopno, i dalje je bio fokusiran, šutirao je.
A kako je tata branio?
A tko je uopće Ivanu Perasović najdraži igrač, tko mu je košarkaški uzor?
- Meni je to uvijek bio Kobe Bryant. Taj njegov pobjednički mentalitet, luđačka želja za radom, općenito talent koji je posjedovao i sposobnost za taj talent isporučiti, to me zadivilo još otkako sam bio jako mali.
I za kraj malo o očevima iz perspektive Ivana Perasovića. Tata Prkačin i tata Perasović?
- Ponekad se doista Roko i ja šalimo na tu temu. No, bila je to neka druga košarka, neko drukčije vrijeme.
Kaže tata da je zadivljen kako Ivan igra obranu?
- A kako je on igrao obranu?
Pa na račun obrane je dospio do minuta u onoj “strašnoj” Jugoplastici, recimo...
- Ne znam kakav je bio. Ali mislim da sam i tu bolji od njega!
Opasan je ovaj tip, Ivan Perasović. I znate što. Nije jedini, svi su ovi klinci takvi. Svaka rečenica bila je s točkom i zarezom, nije tu bilo čupanja izjava. Nova generacija. I klinci koji znaju misliti, koji znaju govoriti. I na tome doista treba čestitati roditeljima.
I ti klinci će biti sjajni igrači. Ako Ivan Perasović kaže da će biti bolji od tate, tko smo mi da u to sumnjamo.
Možemo se samo nadati jer će to značiti da će taj 16-godišnjak biti velik košarkaš.