Hrvatski košarkaši na krilima Bogdanovića, Šarića i Splita mogu se plasirati na Olimpijske igre u Tokiju 2020. Reprezentacija koja u konkurenciji Nizozemske, Rumunjske, Mađarske ili Poljske nije uspjela proći na SP 2019. dobila je drugu šansu.
Vrata su otvorile odlične igre u Riju 2016. i pružena ruka hrvatske države. I to ruka duboko zavučena u džep, jer je Vlada RH uplatila za jamstvo FIBA-i više od 22 milijuna kuna.
Hrvatski košarkaški savez nije sam bio nositelj ideje da Spaladium bude domaćin kvalifikacijske skupine. Inicijativu je pogurao Domagoj Maroević, mladi HDZ-ov lav iz Splita, uspješan u misiji spašavanja i dizanja Žutih s Gripa iz pepela.
Pritisak i očekivanja
Preko Maroevića ideja je plasirana premijeru Andreju Plenkoviću i ministru financija Zdravku Mariću, koji su se promptno založili za to da je sprovedu u život. Srećom, obojica su trenirali i vole košarku i obojica jako dobro znaju što znači košarka na Olimpijskim igrama.
Vjerojatno su i ostali začuđeni što su naišli na kalkulacije da je možda bolje da ne budemo domaćini, jer na svom terenu ne funkcioniramo najbolje, pa to nosi dodatni pritisak, velike obveze i očekivanja, račun HKS-a je u blokadi i slične alibi-priče.
Otprilike, na stol vam posluže jastoga i škampe, a vi kažete da biste radije paštetu na kruhu.
Ima li nešto važnije u hrvatskoj košarci od plasmana nacionalne momčadi na olimpijski turnir? Ili se možemo pokriti “nismo bili ni na Svjetskom prvenstvu pa nije košarka propala, radimo na duge staze”. Kao da nogometnoj reprezentaciji nije apsolutni prioritet sudjelovanje u kontinuitetu na velikim natjecanjima, mundijalima i eurima.
Jedna je priča imati Hrvatsku u najspektakularnijem momčadskom sportu na Igrama, a sasvim druga ako košarkaša nema u olimpijskoj ekspediciji. Vlada RH sa svoje je strane napravila sve da košarkašima omogući let prema Tokiju, jer kupiti domaćinstvo kvalifikacija znači više od pola učinjenog posla.
Zahvaljujući tome izbjegli smo tri najjače reprezentacije (od ukupno četiri koje će se plasirati), Litvu, Srbiju i Kanadu. I drugačija je priča igrati protiv Brazila u Spaladiumu nego što bi bilo u Riju ili Sao Paolu ili s Rusijom u Moskvi.
Okupiti najbolje moguće
Država i Vlada napravili su pola posla, drugi dio je na Savezu i izborniku. Njihov je zadatak okupiti najbolju momčad, stvoriti poticajnu atmosferu, napuniti i usijati Spaladium i kapitalizirati Vladin dar. Nitko ne može jamčiti uspjeh, ali mora jamčiti da će učiniti sve da do njega dođe. Inače, žali Bože uloženih milijuna i jamstava.
Znamo da imamo jak kapital u Bogdanoviću, Šariću, Zupcu, Simonu i znamo da hrvatska košarka, ne od jučer, nema razigravača približne klase. Niti ćemo ga izmisliti do lipnja. Nemamo playmakera ni za ABA razinu, imamo tek vrijednog Roka Ukića, a on ima 34 godine i ugovor u francuskoj drugoj ligi. Umjesto opservacija o važnosti playmakera i o tome tko vodi ritam na parketu, evo citata Darija Šarića iz intervjua SN-u iz travnja ove godine:
“Nemamo razigravača. Nisam protiv stranca, ali ja o tome ne odlučujem. Moj bivši suigrač iz Philadelphije T. J. McConnell mi gotovo na dnevnoj bazi kaže da bi rado nastupio za Hrvatsku, posebice na Olimpijskim igrama. No, kako rekoh, o tome ja ne odlučujem”.
Šarićev prijatelj T. J. McConnell (27) sada je u Indiana Pacersima, igra svoju petu NBA sezonu. U protekle četiri odigrao je više-manje sve utakmice s prosjekom od dvadesetak minuta. I sada je na prosjeku od 8 koševa, 5 asistencija i 3 skoka po utakmici, sa šutom iznad 50 posto. Pouzdaniji je od Gričkog topa, prema njegovim brojkama mogu se satovi namještati.
Treba li Hrvatskoj playmaker takvog profila, T. J. McConnell ili neki drugi koji se sam nudi, kao Shane Larkin? Treba nasušno. Hoće li nekome uzeti mjesto? Neće. Hoće li usporiti razvoj nekog perspektivnog playa kojeg nema?
U čemu je razlika između Amerikanca koji bi sretno i ponosno nosio hrvatski dres i Hezonje kojeg treba nagovarati, moliti i strepiti hoće li se odazvati ili će nestati na ljetovanju?
Bi li Rusija ili Slovenija bili europski prvaci bez američkih pojačanja? Ne bi, premda Rusa ima nešto više od Hrvata.
Bi li Hrvatska 2013. godine u Ljubljani igrala polufinale Eurobasketa bez Drapera? Ne bi. Zbog čega hrvatska košarka desetljećima ne stvara kakve-takve playmakere za regionalnu ligu, zbog čega su perjanice Cibona, Zadar ili Split spašavane od gašenja intervencijom gradskih vlasti, dakle opet državnog aparata, zbog čega klubova nema u eurokupovima, zašto, zašto...
Posložiti prioritete
Neka se time bavi HKS na duge staze, u olimpijskoj godini fokus je samo jedan - nastup na OI, i u to je već uloženo više do dvadeset milijuna kuna.
Trebaju li se i u tom dijelu uključiti Plenković i Marić i narediti - nađite kvalitetnog playa s kojim možemo u Tokio.
Predsjednik Stručnog savjeta Dino Rađa kategorički je protiv toga i maše ostavkom posegne li se za takvim rješenjem. OK, to bi se moglo podnijeti. Što nam je važnije, playmaker za Tokio ili predsjednik Stručnog savjeta?
Samo treba posložiti prioritete. Želimo li košarkaše na OI? Želimo. Treba li to hrvatskoj košarci kao injekcija spasa iz apatije niskih ciljeva i očekivanja? Treba. Možemo li tamo bez pravog razigravača koji može voditi Cro NBA petorku? Možda, ali tu odgovornost moraju potpisati Stojko Vranković i Dino Rađa, a nosit će je na leđima izbornik Veljko Mršić.